Viktor Vida: Duhovna Hrvatska
Viktor Vida (Kotor, 2. listopada 1913. - Buenos Aires, 25. rujna 1960.), bio je hrvatski književnik i likovni kritičar. Diplomirao je u Zagrebu povijest južnoslavenske književnosti i talijanski jezik s književnošću.
Od 1943. radi u Rimu kao član uredništva Agenzia Giornalistica Italo-Croata, a početkom 1948. seli u Argentinu. Prve pjesme objavio je u nikšićkoj Slobodnoj misli, a potom nastavlja objavljivati u zagrebačkom Savremeniku te u Hrvatskoj reviji što su je u Buenos Airesu pokrenuli Vinko Nikolić i Antun Bonifačić.
Kao što su primijetili književni kritičari, pjesme su mu u tradiciji A.G. Matoša i Tina Ujevića, s intimističkim ugođajem.
Smatra se jednim od najznačajnijih hrvatskih pjesnika u emigraciji. Bio je prisiljen, kao i niz hrvatskih pjesnika, najveći dio svojeg života i stvaralaštva proživjeti u progonstvu, najprije u Italiji, zatim u Argentini.
Počinio je samoubojstvo 25. rujna 1960. godine u Buenos Airesu.
Objavljujemo Vidinu antologijsku domoljubnu pjesmu „Duhovna Hrvatska".
Danas, kad se sve vrijednosti u Hrvatskoj razvlače po blatu kako li samo idealistički zvuče Vidina lirika, zar ne?
Sve zemaljske kušnje, kroz koje prolazi Hrvatska, proistječu iz njezina značaja. Njen pravi nacionalni karakter više odgovara zasadama, koje nam svijetle iz dubina vječnosti, kao sige modrih spilja, taložina geoloških tisućljeća, nego historijskom prilagođavanju politike empirijskim pokusima.
Ona je srela zarana, u zelenim svojim ljetima, politiku "par excellence", oličenu u Bizantu svetogrđa i raskalašenosti, a sada se zapliće kao Pepeljuga u koncima ružnih zavjera, koje predu njene sestre, zavidne knjeginje. Pa dok je prešućuju kao naciju, ili hvataju njen lik u krivim zrcalima, njezino se ime podkrada kroz podsvijest moćnih veledostojnika ovoga svijeta, kao dugo potiskivana krivnja, koju bi moglo ukloniti obasjanje razbora.
Hrvati su drevni ljudi, a takvi doživljavaju osjećaj pravice kao dubok, primarni potres duše. Maćehe gone zemljom pravdu, a Hrvatskoj, iako joj se hoće života i u svijetu profanih iskustava, teško se odreći načela, po kojima je ona sve ono, što jest. Odatle njena vječita agonija, trajna napetost, među krajnostima svijeta Cezarova i svijeta Duha.
Ona je uvijek više no na svoje rudnike, i njive ornice i polja zlatoklasna pazila na čas, kad li će proći, u čudnim znamenjima neba, Jaganjac, koji pase među ljiljanima.
Nama se, istina, žuri, ali što za nju znači sitniš stoljeća?
Na kraju vremena pravda mora carevati, pa dok glogov kolac bude zabijen u humke vampira, dragulj njenog dijadema zasjat će kao suza utjehe nad glavama njezine djece i njenih mučenika.
Tako je majka Jelena kroz kostrijet otkrivala ljepotu svoje duše, kad je slabašnim rukama pitala siročad, prezirući raskoš palača, koje se mrve i ruše poput zrna u pješčaniku.
Zamišljam
zemlju Hrvatsku kao bijelu kulu na glečernom visu, podno kojeg plaze magluštine
i sikću vatreni zmajevi, a u jarugama i okopima ključa glib, što nikad neće
preplaviti svetog praga otačkoga.
Evo nam, dakle, Hrvatske na nekoliko milja od zemlje, u visinama. Ona kraljuje nad oblacima s osmijehom bjelokosnim kroz ruže bijelih obraza, kao Ljepotica u apoteozi u kvintesenciji svjetlosti i muzike:
"Quale nei pleniluni sereni
Trivia ride tra le ninfe eterne..."
U ruci joj žezlo, pramove joj kose mjesec srebreni, a ispod nje, duboko dolje, grakću gavrani Gvozda u kasna stoljeća.
(Viktor Vida, "Izabrana djela", Matica hrvatska, Zagreb, 2011., str. 211.-212.)
Primjedbe
Objavi komentar