Istinsko vodstvo: Želi li biti vođa drugima, morate najprije biti vođa sebi

 Od drevnih vremena do danas brojne su stranice napisane o umijeću vladanja i vodstva. I danas se često govori o krizi vodstva na političkome planu, a o vođama i vodstvu dosta se govori i u okviru managementa. Zanimljiv pristup ovoj temi možemo pronaći u knjizi Alexandrea Havarada „Istinsko vodstvo“. Hrvatsko izdanje ove knjige objavio je Verbum 2013. godine.

Alexandre Havard direktor je European Center for Leadership Development, čiji je najpoznatiji liderski program Krjeposno vodstvo, po kojemu se osobna i poslovna izvrsnost temelji na klasičnim vrlinama. Knjiga objašnjava svaku od ljudskih vrlina koje su najvažnije u izgradnji vođe – velikodušnost, poniznost, razboritost, hrabrost, samokontrola i pravednost. Posebna se pozornost daje nadnaravnim kršćanskim krjepostima – vjeri, nadi i ljubavi bez kojih niti jedno učenje o vodstvu ne može biti potpuno.

U nastavku donosimo nekoliko poticajnih fragmenata iz knjige. Svima, dakako, preporučujem čitanje cijele knjiga koja Vam može pomoći u osobnoj izgradnji. 

 

„… biti vođa jest karakter“.

„Karakter je vrlina ili, još točnije, cijeli niz klasičnih ljudskih vrlina – nadasve vrlina velikodušnosti, poniznosti, razboritosti, hrabrosti, vladanja sobom i pravednosti“.

„Liderstvo zasnovano na vrlini pridržano je za ljude koji u životu teže uzvišenim ciljevima. Ima li uzvišenijega cilja od želje za osobnom izvrsnošću?“.

„Karakter jačamo stalnim prakticiranjem zdravih moralnih navika koje nazivamo etičkim ili ljudskim vrlinama. Na taj način karakter ostavlja neizbrisiv trag na našemu temperamentu i on tada prestaje dominirati našom osobnošću“.

„Vođe određuju njihova velikodušnost i poniznost. Oni uvijek imaju san, koji redovito pretvaraju u viziju i misiju. Upravo velikodušnost – težnja duha prema velikim ciljevima – daje ovo uzvišeno stanje duha“.

„Vođa je uvijek sluga – sluga ljudima koji pripadaju njegovu profesionalnome, obiteljskom i društvenom okružju, svojim zemljacima, dapače cijelomu čovječanstvu. A bit služenja je u poniznosti. Vođe koji prakticiraju poniznost poštuju urođeno dostojanstvo drugih ljudi, napose sudionika u zajedničkoj misiji“.

„Vrlina ulijeva ljudima povjerenje i tako otvara prostor liderstvu. U ovoj stvari poniznost i razboritost od životne su važnosti. Povjerenje, naime, počinje u trenutku kada ljudi kojima sam okružen znaju da sam im spreman služiti, što je poniznost, a gubi se kada otkriju da ne umijem donositi ispravne odluke, što znači da ne posjedujem vrlinu razboritosti“.

„Vođe nikada ne pribjegavaju manipulaciji. Jednako tako, oni se u svojemu položaju vođe ne koriste onim što su stari Latini nazivali potestas – moć – koja je svojstvena njihovu položaju. Umjesto toga, oni postaju vođe zahvaljujući svojemu auctoritas, autoritetu koji je rezultat njihova karaktera. Oni kojima nedostaje istinski autoritet i koji podliježu iskušenju očitovanja čiste moći samo su nominalno vođe. Oni su zapravo ne-vođe. Posrijedi je začarani krug: slab autoritet dovodi do zloporabe moći, a ona uzrokuje daljnje slabljenje autoriteta… i put prema autentičnu položaju vođe zatvoren je. S obzirom na to da je vrlina navika koju stječemo vježbanjem, kažem da se vođa ne rađa, već se vođa postaje vježbanjem“.

„Vođa je velikodušan po svojim snovima, vizijama i svijesti o vlastitoj misiji; po svojoj sposobnosti da se nada, da vjeruje drugima i da bude smion; po oduševljenju kojim prihvaća svaki napor potreban da svoje djelo privede uspješnu kraju; po svojoj da se koristi sredstvima razmjernim postavljenim ciljevima; po svojoj sposobnosti da potakne sebe i one kojima je okružen“.

„Vođa je, u ovoj ili onoj mjeri, sanjar. Roditelji sanjaju snove vezane uz svoju djecu, učitelji sanjaju snove vezane uz svoju djecu, učitelji sanjaju snove vezane uz svoje učenike, menadžeri sanjaju snove vezane uz svoje zaposlenike, a političari sanjaju snove (oprečne ideologijskim tlapnjama) vezane uz svoje građane. (…) Vizija vođe nikada nije nezanimljiva ili dosadna. Ona prosvjetljuje um i srce i uzdiže duh. Ona je nešto to je moguće priopćiti drugima. Ona gotovo po definiciji mora biti takva da u njoj mogu sudjelovati drugi. Istinski vođa nikada nije u položaju da je jedini koji zna kamo smjera pothvat i da smatra druge ovcama koje bi trebale slijepo ići za njim. Da, vođa ima sljedbenike, ali ondje gdje vladaju povjerenje i komunikacija, sljedbenici postaju zadovoljni suradnici, partneri u plemenitu pothvatu“.

„Kada je u pitanju vođa, njegova se vizija pretvara u misiju, a ona pak postaje djelovanje. Mnogi ljudi sanjaju snove i posjeduju viziju, ali vođa posjeduje posebnu sposobnost da svoje snove i svoju viziju, ali vođa posjeduje posebnu sposobnost da svoje snove i svoju viziju učini konkretnima i pretvori ih u misiju. Da bismo to mogli, moramo prije svega imati svijest o misiji, moramo biti otvoreni za sam taj pojam“.

„Ponizan čovjek vidi sebe onakvim kakav je u stvarnosti. On priznaje svoje slabosti i nedostatke, ali spoznaje i svoju snagu i svoje sposobnosti“.

„Postojanost je bit hrabrosti. Postojanost nije pasivnost jer traži snažan duh okrenut djelovanju. U postojanosti se očituje čovjekova najnutarnjija i najdublja snaga. Vojniku je katkada puno teže i veća mu je hrabrost potrebna u situaciji u kojoj prikliješten čeka u hladnu i vlažnu rovu nego kada, boreći se za interese svoje zemlje, juriša pod kišom metaka“.

„Vođa ne će klonuti duhom kada ga javnost odbacuje i prezire njegove ideje, čak ni kada ga kleveće“.

„Želi li biti vođa drugima, morate najprije biti vođa sebi. Morate posjedovati vrlinu vladanja sobom, tj. vrlinu umjerenosti koja strasti (emocije i osjećaje) podređuje duhu i usmjerava ih prema ispunjenju naše misije. (…) Neumjerenost šteti umu potamnjujući svjetlo razuma. Čovjek kojemu je stalo isključivo do moći, novca i zadovoljstva gubit doticaj s objektivnom stvarnošću. (…) Neumjerenost slabi volju. Ona podriva hrabrost (sposobnost da ustrajemo na svojemu putu) i pravednost: onaj tko teži za moći, zadovoljstvima i svim onim što posjeduje, neumjeren čovjek zamišlja život kao gomilanje osjeta. On gubi svaki smisao za poslanje i sposobnost za služenje drugima. Takav čovjek doslovno postaje sve manji pred našim očima“.

„Bit liderstva je karakter, a bit karaktera je doživotna težnja za osobnom izvrsnošću. Nastojeći živjeti vrline, činimo ono što Bog očekuje od nas. Put prema izvrsnosti može biti ispunjen preprekama, a li mi ćemo ih nadvladati. Bog nas nije stvorio za neuspjeh“.