Čitajte Dostojevskoga - velikoga psihologa ljudskih duša

Otkriće Fjodora Mihajloviča Dostojevskog nesumnjivo je važan događaj u životu svakoga pasioniranog čitatelja. Iako se s Dostojevskim susrećemo već u trećem razredu srednje škole (Zločin i kazna), čitanje njegovih djela obično se, zbog kompleksnosti, povezuje s kasnijim životnim razdobljima. Pisac ovih redaka, nakon srednjoškolske epizode, Dostojevskoga je otkrio s navršenom dvadesetom godinom. Prvo djelo: Braća Karamazovi. 

Iako sam kasnije pročitao i sva druga važnija djela velikoga ruskog pisca, o još nekima od njih ćemo i ovdje govoriti, Braća Karamazovi do danas su ostali moje uopće najdraže književno djelo. Niti jedna druga knjiga, ako gledamo profanu literaturu, nije ostavila toliki trag i toliko se duboko usjekla u moju individualnu memoriju kao ova. U punome smislu riječi, uživao sam čitajući svaku stranicu ovoga obimnog djela. Zašto je tome tako teško je odgovoriti, no sličnim sam osjećajima bio ispunjen kad sam, nekoliko godina nakon čitanja Braće Karamazovih, gledao ruski film „Otok“ (2006.). S obzirom na činjenicu da sam u Dostojevskome pronašao omiljenog stranog pisca, očekivano je da mi je i najdraži filozof također Rus - Nikolaj Berdjajev na kojega je Dostojevski izvršio snažan utjecaj.

Dostojevski je roman Braća Karamazovi krenuo pisati nakon povratka iz manastira Optine gdje je putovao s mladim ruskim filozofom Vladimirom Solovjevom (Solovjev je prijateljevao s J. J. Strossmayerom, a kasnije je prigrlio katoličanstvo) koji je na njega utjecao svojim idejama o povijesnoj misiji ruskoga pravoslavlja. Braća Karamazovi smatraju se možda i najboljim djelom Dostojevskoga. Roman je, prema svjedočenju njegove supruge Ane Grigorjevne, trebao imati i nastavak, no pisac je umro dva mjeseca nakon svršetka napisanog dijela romana.

U romanu Braća Karamazovi Dostojevski se bavi temom ocoubojstva, a predložak za priču pronašao je u realnom životu, u svome okruženju: nevini sin osuđen je za ocoubojstvo koje je počinio drugi sin. I otac od Dostojevskoga Mihail Andrejevič bio je ubijen od strane kmeta s imanja. Otac je navodno ugnjetavao obitelj, pa neki književni teoretičari u romanu pronalaze i fragmente Fjodorova odnosa prema ocu.

U romanu Dostojevski se bavi temama ateizma, smisla života, problemom patnje, a napose patnje male djece u svijetu, a u naraciju inkorporira čitav niz važnih filozofskih i egzistencijalnih pitanja, pri čemu ulazi u najmračnije dubine ljudske duše. „Nazivaju me psihologom: nije istina, ja sam samo realist u jednom višem smislu, to jest prikazujem sve dubine ljudske duše“.

Zoran Vukman u knjizi „Bogoubojstvo Zapada“ (str. 65.) piše kako je Dostojevski poznavao „ljudske karaktere i psihologiju jer je imao sposobnost duboke empatije i uživljavanja u ljudske sudbine, upoznao je i tamu i grijeh kroz vlastite padove, nastojao je razumjeti svakog čovjeka, svakog grješnika, i u svojim najmračnijim likovima pokušao je pronaći zrnce ljudskosti. Ono što je Nietzschea učinilo bezbožnikom, Dostojevskog je učinilo kršćaninom“.

Ljubitelji debate i pravnici s posebnim guštom mogu čitati dijelove knjige koji se bave sudskim postupkom. Usuđujem se reći kako bi svaki polemičar i pravnik trebao pročitati ovu knjigu.

Često se ističe da se je Dostojevski u romanu identificirao s Ivanom Karamazovim, no sva tri brata zapravo opisuju tri aspekta piščeve ličnosti: odreknuće od kršćanske vjere, ateizam i socijalizam, povratak pravoslavlju nakon Sibira.

Karamazovština je do danas ostala sinonim za moralnu raspojasanost i neodgovornost, a čitanjem Dostojevskoga dobivamo plastične uvide u Rusiju 19. stoljeća. Naime, pisac na jednome mjestu kaže: „Došao sam do nepobitnog zaključka da pisac-umjetnik mora poznavati, osim pjesničkog zanata, točno do u najmanje pojedinosti (povijesne i trenutne), stvarnosti koju prikazuje“.

U nastavku donosim neke od fragmenata/misli iz romana Braća Karamazovi koji su se meni učinili zanimljivima i vrijednima za razmišljanje kad sam čitao ovaj roman pred 12 godina. Uskoro se spremam pročitati ovaj roman drugi put, pa će biti zanimljivo usporediti prvo i drugo čitanje. Fragmenti koje donosim, dakle, posve su subjektivan osobni odabir, a netko je čitajući roman mogao podcrtati sasvim druge rečenice.

Ovdje ne donosimo dijelove iz priče o Velikom inkvizitoru jer se tu po mome mišljenju radi o tekstu koji je integralno vrijedan čitanja mnogo i mnogo puta.

Roman Braća Karamazovi, kao i općenito sav opus velikoga pisca, nepresušni su izvori poticaja za razmišljanje i preispitivanje. I kao što je to slučaj sa svim velikim djelima, čitatelj može biti siguran da će sa svim novim čitanjem otkriti nova značenja, simbole i poticaje. Suptilnost kojom je stvarao svoje likove, od kojih mnogi imaju arhetipski karakter, učinili su ga jednim od najvećih književnika svih vremena.

I zato preporuka: pročitajte Braću Karamazove, čitajte Dostojevskoga!

Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Braća Karamazovi, Znanje/Zora, Zagreb 1975.:

 «Onaj koji sam sebi laže i sluša svoju laž dotjerat će dotle da neće više poznati istine ni u sebi ni oko sebe, nego će dosljedno prestati poštovati i sebe i druge. A ne štujući nikoga, prestaje voljeti, a da bi se bez ljubavi zabavio i razonodio, odaje se porocima, a sve zato jer neprestano laže i driguma i samom sebi».

«Straha se također klonite, iako je strah tek posljedica kojekakvih laži».

«Ljubav uobražena žudi za brzim djelom koje odmah zadovoljava i u koje svi treba da gledaju».

«A djelotvorna ljubav – to je rad i izdrižljivost, a za neke gotovo cijela nauka».

«Što se umi čini da je sramota, to je za srce sama ljepota».

«Ja hoću da vidim svojim očima kako košuta liježe pokraj lava i kako zaklani ustaje da se zagrli sa svojim ubojicom».

«Za čovjeka nema ništa primamljivije od slobode njegove savjesti, ali ni ništa teže».

«Ali nisi znao da će čovjek, čim odbaci čudo, odmah odbaciti i Boga, jer čovjek ne traži toliko Boga, koliko čudesa».

«... jer nema za čovjeka dragocijenijih uspomena od onih što ih je u najranijem djetinjstvu stekao u roditeljskoj kući, i to je gotovo uvijek tako, ako u porodici makar samo donekle vlada ljubav i sloga».

«Propast će narod bez riječi Božje, jer je duša njegova žedna riječi i lijepih dojmova».

«jer čovjek voli pad pravednika i njegovu sramotu».

«I što proizlazi iz tog prava na umnažanje potreba? Kod bogataša osamljenost i duhovno samoubojstvo, a kod sirotinje – zavist i ubojstvo...».

«Svijet ne može biti bez slugu, ali učini tako da tvoj sluga bude duhovno slobodniji nego što bi bio da nije sluga».

«Ako uništite u čovječanstvu vjeru u njegovu besmrtnost, u njemu će odmah usahnuti ne samo ljubav nego i svaka živa snaga da i dalje živi na ovom svijetu. I još više: onda neće više ništa biti nemoralno, sve će biti dopušteno, čak i antropofagija… Nema vrline ako nema besmrtnosti».

«zapamti da ne možeš nikome biti sudac».

«Vjeruj bezgranično, pa ma se čak i to desilo da svi na zemlji pođu stranputicom, a ti sam ostaneš u vjeri, i onda prinesi žrtvu i hvali Boga ti, jedini. A nađe li vas se dvojica takvih – u vama je već cijeli svijet, svijet žive ljubavi, zagrlite se i smjerno veličajte Boga, jer se ipak sačuvala njegova istina, pa makar samo u vama dvojici».

„... Jer nisu još sva vrata zatvorena, a pravda zna kuda će se provući“.

«Mnogi su ljudi pošteni samo zato jer su budale».

Davor Dijanović