Migrantska kriza i smrt Staroga kontinenta

Pet godina nakon velike migrantske krize 2015. godine, koja je duboko potresla i podijelila Europu, danas smo na pragu nove krize uzrokovane činjenicom da je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan pustio dio migranata odnosno izbjeglica na grčku granicu kao sredstvo pritiska u zahtjevima koje iznosi pred Europsku uniju (EU). Protivno postupcima od pred pet godina, tj. tadašnjoj Merkeličinoj politici „dobrodošlice“, danas se vanjska granica EU-a brani vrlo djelotvorno. Grčka je suspendirala pravo azila na mjesec dana, a potporu Ateni daje cijeli bruxelleski establishment. 

Dok je mađarski premijer Viktor Orbán pred pet godina bio fašist i rasist, danas je njegova politika postala mainstream. Vodeći mediji pod kontrolom establishmenta priznaju da se je Bruxelles približio politici država Višegradske skupine, a da narativ koji uključuje vojsku, žice i zidove više nije odbojan kao pred pet godina.

Promjena kursa uzrokovana je prije svega jačanjem desnih i suverenističkih opcija diljem Europe. Mainstream stranke svjesne su da bi još jedna migrantska kriza kao što je bila ona 2015. dovela do još snažnijeg porasta desnih političkih opcija. Pored toga, iskustva terorističkih napada i stvaranja niza no-go zona diljem sjeverozapadne Europe stvaraju i pritisak javnosti na mainstream stranke koje, ako žele opstati, jednostavno moraju usvojiti dio retorike i politike desnih političkih opcija, tj. moraju se barem malo približiti zdravome razumu od kojega su često bježale proteklih desetljeća.

Pisac ovih redaka uvijek ističe kako je pitanje migracija središnje pitanje europske budućnosti, sigurnosti i identiteta. Spomenute no-go zone jasno nam pokazuju da u slučaju nastavka dosadašnje politike Europa kakvu danas poznajemo – Europa ostataka kršćanske vjere, barem u smislu kršćanske kulture - u budućnosti jednostavno više ne će postojati. Dogodit će se smrt Europe.

O ovoj temi je u svibnju 2017. godine objavljena knjiga „Čudna smrt Europe“ britanskog novinara i publicista Douglasa Murraya. Knjiga je vrlo brzo postala svjetski bestseler, a 2018. objavljena i u Hrvatskoj u nakladi Egmont. Murray je tijekom nekoliko godina putovao od otoka u jugoistočnoj Grčkoj i najjužnijih otoka Italije do srca sjeverne Švedske i nebrojenih predgrađa Francuske, Nizozemske, Njemačke i drugih zemalja. Na tim je putovanjima imao priliku razgovarati s mnogo običnih ljudi, ali i političara i utjecajnih osoba iz cijeloga političkog spektra, granične policije, obavještajnih agencija, nevladinih organizacija i mnogih drugih na prvim crtama bojišnice.

Murray se ne bavi samo migrantima i njihovim dolaskom u Europu, nego i patološkim fenomenom mržnje kojom se Europa danas obrušava na svoju povijest, vjeru, kulturu i tradiciju, posljedica čega su i porazni demografski trendovi.

Autorov je zaključak vrlo eksplicitan i vrlo porazan: „Civilizacija koju poznajemo kao Europu u procesu je počinjenja samoubojstva; niti Velika Britanija niti bilo koja druga zapadnoeuropska zemlja ne može izbjeći tu sudbinu jer kao da svi bolujemo od istih simptoma i boljki. Posljedica toga će biti da na kraju naših života većina ljudi koji danas žive u Europi neće biti Europa te da će svi europski narodi izgubiti jedino mjesto na svijetu koje mogu nazvati domom“.

U nastavku donosimo fragmente iz ove sjajne knjige koju bi u cijelosti trebao pročitati svatko kome je stalo do budućnosti Staroga kontinenta. Ova je knjiga minuciozan opis stanja, ali i poziv na buđenje ako se vrlo skoro ne želimo probuditi u nečemu što Europi više ne će nalikovati ni po čemu osim po imenu.

Douglas Murray, „Čudna smrt Europe“, Egmont, 2018.

„Današnja Europa gotovo da i nema želje da se razmnoži, da se bori za sebe, pa čak ni da zauzme stav u nekoj raspravi. Oni na vlasti kao da misle da nije važno ako Europljani i europska kultura nestanu s ovoga svijeta“.

„Mjesta koja su nekad bila europska postupno su postala neki drugi dio svijeta. Tako područja u kojima su većina stanovništva Pakistanci, Pakistanu nalikuju po svemu osim po geografskom položaju, gdje nedavno prispjeli i njihova djeca jedu hranu iz svoje domovine, govore jezikom svoje domovine i štuju vjeruju svoje domovine“.

„Čak ni masovne seobe milijuna ljudi u Europu ne bi dozvale konačan kraj kontinenta da istodobno (slučajno ili ne) Europa nije izgubila povjerenje u svoju vjeru, tradicije i legitimnost“. 

„Više od bilo kojega drugog kontinenta ili kulture koja danas postoji na svijetu, Europa je teško opterećena krivicom za svoju prošlost. (…) U Europi postoji problem egzistencijalnog umora i osjećaja da je Europa zapravo prošlo svršeno vrijeme te da valja započeti s novom pričom. Masovna imigracija – zamjena velikog dijela europskog stanovništva drugim narodima – jedan je od načina na koji je osmišljena nova priča: izgleda da smo mislili da je promjena dobra baš kao i status quo“.

„… povijest nam govori da neke seobe na dug rok razmjerno malo utječu na kulturu, a druge ju mogu nepovratno promijeniti. Problem nije u prihvaćanju promjena, nego u spoznaji da kad promjene nastupe prebrzo ili su previše različite, postajemo nešto drugo – uključujući i to da postajemo nešto što možda ne želimo biti.

„…Europljani u dvadeset prvome stoljeću ostaju bez ijedne unificirajuće ideje koja bi im mogla urediti sadašnjost ili ukazati na budućnost. U svako bi doba gubitak svih unificirajućih priča o našoj prošlosti ili ideja što učiniti s našom sadašnjošću ili budućnosti bili ozbiljan problem. A u vrijeme bitnih društvenih promjena i previranja, posljedice su kobne. Svijet dolazi u Europu točno u trenutku kad je ona iz vidika izgubila vlastiti identitet. I dok bi dolazak milijuna ljudi iz drugih kultura u jaku i čvrstu kulturu mogao funkcionirati, dolazak milijuna ljudi u iznurenu i umiruću kulturu opterećenu krivnjom sigurno ne može“.

„I dok se identitet Europe u prošlosti temeljio na vrlo specifičnim, da i ne govorimo i vrlo dubokim filozofskim i povijesnim čimbenicima (vladavina prava, etika proistekla iz povijesti i filozofije kontinenta), današnja europska etika i vjerovanja – odnosno europski identitet i ideologija – bave se 'poštovanjem', 'snošljivošću' i (najviše samonegirajućim od svega) „raznolikošću“. Takve plitke definicije o sebi mogu nam pomoći da preživimo još nekoliko godina, ali one ni u kojem slučaju ne mogu potaknuti dublju odanost koju društva moraju dosegnuti žele li preživjeti duže“.

„1984. Ray Honeyford, ravnatelj škole u Bradfordu, u časopisu s malom nakladom The Salisbury Review objavio je članak u kojem je pisao o nekim vidovima upravljanja školom u kojoj  90 posto učenika čine djeca imigranata. Spomenuo je odbijanje nekih muslimanskih očeva da dopuste svojim kćerima sudjelovanje na satovima plesa, drame ili sporta te ignoriranje vlasti tih i sličnih kulturnih običaja, primjerice odvođenja djece natrag u Pakistan usred polugodišta. Također se zalagao za poticanje učenika da uče engleski i razumiju kulturu zemlje u kojoj žive te da ih se ne potiče da žive  kako su činili oni koji su se bavili međurasnim odnosima – paralelnim životima unutar zajednice. Potjeran je u mirovinu. Do 2012.  glavninu njegovih stavova su prihvatili gotovo svi“.

 „(…) kad je riječ o imigracijama, samo priznavanje prevladavajućeg raspoloženja javnosti, da i ne spominjemo neku konkretnu izjavu o tome, znači izlaganje riziku od gubitka reputacije, karijere i izvoda prihoda“.

„Dobre su strane imigracije uvijek poželjna tema: samo njihovo priznavanje ukazuje na otvorenost, snošljivost širokogrudnost. Ali makar naznaka priznavanja loših strana imigracije, da o konkretnom izražavanju i ne govorimo, znači prizivanje uskogrudnosti i nesnošljivosti i jedna prikrivenog rasizma. A sve to gotovo posve sprečava otvoreno iznošenje stava većine javnosti“.

„Kad su slučajevi grupnog silovanja došli na sud, bilo je to protivno savjetima policije, savjetnika i socijalnih radnika, za koje se u velikom broju pokazalo da takva zlodjela useljeničkih bandi nisu prijavljivali zbog straha od 'rasizma'. Njih su slijedili mediji, izvještavajući eufemizmima kao da pokušavaju spriječiti javnosti da izvuče ikakve zaključke. I tako su u slučajevima poput onoga oxfordskog, bande nazivane 'azijskima', premda su gotovo isključivo bile sastavljene od muslimana pakistanskog porijekla. Činjenica da su žrtve bile odabrane baš zato što nisu bile muslimani na sudovima se rijetko spominjala, baš kao što su o njoj rijetko govorili  mediji. Umjesto da svoj posao obave bez straha ili pogodovanja, policija, državno odvjetništvo i novinari ponašali su se kao da im je posao posredovanje između javnosti i činjenica“.

  

„Ako je činjenica da su 'bijeli Britanci' danas manjina u vlastitu glavnom gradu doista dokaz 'raznolikosti' (kako je rekao glasnogovornik Državnoga statističkog ureda), kad će prestati biti tako? Popis stanovništva pokazao je da u nekim londonskim općinama 'raznolikosti' više nema. Ne zato što u njima nije bilo ljudi useljeničkog podrijetla nego zato što u njima više nije bilo dovoljno bijelih Britanaca da bi te općine učinile raznolikima“.

Istraživanje Londonskoga sveučilišnog kolegija pokazalo je da su useljenici izvan europskoga gospodarskog prostora iz uslužnog sektora VB izvukli 95 milijardi više nego što su uplatili poreza, od 1995. do 2011. Zapravo, riječ je o 114-159 milijardi funta.

Argument da Europljani stare, pa trebaju ljudi iz drugih zemalja jer ne će biti dovoljno mladih da životni stil starijih Europljana održe na razini na koju su naviknuli. – Pogrešna pretpostavka da populacija zemlje mora biti stabilna ili se čak mora povećavati. Europske nacionalne države obuhvaćaju i neke od najmnogoljudnijih na planetu i uopće nije očito da će se kakvoća života u tim zemljama povećavati nastavi li se rast stanovništva.

„(...) sve veća populacija uzrokuje probleme u područjima koja pate od pomanjkanja stambenog prostora i gdje se infrastruktura poput javnog prijevoza jedva nosi sa sve većim brojem stanovnika“.

„Složimo li se da neka zemlja želi zadržati stabilnu ili spororastuću populaciju, tada bi prije uvoza ljudi iz drugih zemalja svakako bilo mnogo pametnije odrediti razloge zbog kojih ljudi u vlastitoj zemlji nemaju dovoljno djece. Je li to zato što ih ne žele ili ih žele, ali ih ne mogu imati? Ako je riječ o ovome posljednjem, pitanje postaje može li vlada učiniti nešto da stvori situaciju u kojoj će ljudi imati djecu koju žele“.

„Među doseljenicima – osobito onima iz zemalja trećega svijeta -  naknade koje za njihovu djecu plaća europska socijalna država mnogo su veće od svega što bi mogli očekivati u svojim domovinama. A oni rođeni u Europi brinu o natjecanju za mjesta u školama, nedostatku stambenog prostora u njihovu području koji prosječnu cijenu kuća povećava pet ili deset puta iznad prosječne plaće i kako si uopće priuštiti jedno dijete, a kamoli  troje ili četvero. Suprotno zaključcima Spencerove i Portesa, također je moguće da se nekim roditeljima ne sviđa količina 'raznolikosti' u lokalnim školama pa žele da im se djeca obrazuju u okružju ljudi sličnoga kulturološkoga podrijetla. To znači, osobito za roditelje koji žive u središtima gradova ili predgrađima, da će vjerojatno biti zabrinuti kako će si priuštiti kuću u susjedstvu srednje klase iz kojega bi njihovo dijete moglo pohađati manje 'raznoliku' školu. Ako si ne mogu priuštiti podizanje djece na način na koji žele, mnogi nemaju toliko potomaka koliko bi htjeli“.

„Kad ljudi optimistično gledaju na budućnost, uglavnom su optimistični glede dovođenja djece na svijet. Međutim, razmišljaju li o budućnosti ispunjenoj etničkim ili vjerskim podjelama, nerijetko će se početi premišljati je li to svijet u koje bi htjeli da im odrastaju djeca. Ako su europske vlade uistinu zabrinute za pad broja stanovnika toliko da razmišljaju o dovođenju populacija većeg nataliteta iz drugih dijelova svijeta, bilo bi vrlo razumno da najprije prouče postoje li načini kako će potaknuti rađanje djece u postojećoj populaciji“.

„Bit će uvijek onih koji će se buniti na ideju da moraju raditi u svojim šezdesetima. Ali možda će nekim duži rad u društvu koje poznaju biti prihvatljiviji od umiranja u društvu u kojem se osjećaju kao stranci“.

„Koliko god to iznenađujuće bilo za političare, dovođenje velikog broja mladih doseljenika neće riješiti problem 'posijedjele' populacije jer i imigranti 'sijede', a kad se to dogodi, očekivat će – i zasluživati – ista prava kao i svi ostali. Logičan zaključak je da rješenje na kratki rok dugoročno postaje još veća glavobolja jer će se pojaviti potreba za dovođenjem sve većeg broja doseljenika, svojevrsna piramidalna shema, kako bi se sve većem broju ljudi održao stil života na kakav su naviknuli“.

„U Europi je mnogo mladih i nezaposlenih ljudi. Mnogi ne raspolažu vještinama potrebnim za visokovrijedne poslove. Pa zašto bismo, onda, dozvolili niskokvalificiranu radnu snagu kad u Europi već ima mnogo takvih osoba“.

Zablude: „Prva je da najbolji način za upoznavanje i učenje o svijetu i njegovim kulturama nije putovanje po svijetu nego poticanje svijeta da dođe k vama – i zatim ostane kod vas. Druga je da se vrijednost doseljenika nastavlja povećavati brojem ljudi koji pristižu, pa kad u grad dospije osoba iz neke druge kulture, taj grad ima koristi od te kulture, a ako nakon toga dođe još jedna osoba iz te kulture, grad će se dvostruko okoristiti“.

„Kao što većina kultura ima dobre i zanimljive strane, sve imaju i neka loša i proturječna obilježja. I dok se pozitivne strane mogu isticati i preuveličavati od samoga početka, za negativne katkad treba mnogo godina da se priznaju, a katkad se to uopće i ne dogodi.

Rotherham: „Sve su žrtve bile bijele nemuslimanske djevojčice iz lokalne zajednice, a najmlađa je žrtva imala samo 11 godina. Sve su bilo okrutno silovane, a neke su čak polili benzinom i prijetili im da će ih zapaliti. Druge su pod prijetnjom oružja prisiljavali da  gledaju silovanje drugih djevojčica kao upozorenje što će im se dogoditi spomenu li ikome zlostavljanje. Istraga je pokazala da su gotovo si počinitelji bili muškarci pakistanskoga podrijetla udruženi u bande, ali su dužnosnici lokalnih vijeća bili 'nervozni zbog otkrivanja etničkog podrijetla zločinaca jer ih se zbog toga  moglo smatrati rasistima, a nekima su šefovi izravno zabranili da to učine'. Lokalna policija također nije djelovala zbog straha da ih se ne optuži za 'rasizam' i bojazni kako bi to moglo utjecati na odnose u zajednici“.

„Kad je jedan musliman sa sjevera Engleske progovorio protiv grupnog silovanja bijelih djevojčica od strane članova vlastite zajednice, rekao je kako je zbog toga od muslimana iz cijele Velike Britanije primao prijetnje smrću“.

Djevojčice su odabrane, prema riječima sudaca koji su naposljetku predsjedali procesima, jer nisu pripadale zajednici, bile si nemuslimanske i smatrane su „lakim novcem“. Mnogi od tih muškaraca su ideje o ženama, a osobito ženama bez pratnje ili „nezaštićenim“ ženama, donijeli su sa sobom iz Pakistana i drugih muslimanskih kultura u kojima dominiraju muškarci“. 

„Svaki put kad bi se saznalo za novi skandal s mamljenjem maloljetnica, otkrilo bi se da su lokalne vlasti zažmirile na to što se događalo zbog straha od problema u zajednici ili mogućih optužbi za rasizam“.

„Godine 2009. policija u Norveškoj  je otkrila da su za sva prijavljena silovanja“ u Oslu bili odgovorni imigranti nezapadnjačkog podrijetla. (…) Godine 2011. norveški Državni ured za statistiku imao je hrabrosti istaknuti da su „imigranti neproporcionalno prezastupljeni u statistika o zločinima“.

Theresa May: „(…) europske zemlje moraju poboljšati standard života u državama trećega svijeta kako bi spriječili dolazak njihova stanovništva ovamo. Međutim, istina je sasvim drukčija – što su pokazala i brojna istraživanja – odnosno da masovna imigracija stvarno počinje tek kad se standard života poveća (iako ne na posebno luksuznu razinu). Doista siromašni nemaju novca za podmićivanje krijumčara ljudi“.

„Ako je uzrok imigracije ekonomska privlačnost, ne bi trebao postojati razlog da i u Japan ovoga trenutka ne pristiže nezabilježen broj doseljenika sa Zapada“.

„Usprkos tomu što je veće gospodarstvo od bilo kojeg u Europi, Japan je politiku masovne imigracije izbjegao donošenjem odluka koje je zaustavljaju, odvraćanjem ljudi od toga da ostanu u zemlji i otežavanjem dobivanja državljanstva ako niste Japanac. Bez obzira na to slažete li se s takvom politikom Japana ili ne, ta zemlja pokazuje da je i u našemu hiperpovezanom dobu moguće da moderna ekonomija izbjegne masovnu imigraciju u dokaže kako taj proces nije 'neizbježan'“.

„Razlog zbog kojeg ljudi žele doći u Europu nije samo percepcija o bogatstvu i radu. Naime, Europa se poželjnom destinacijom učinila i drugim čimbenicima. Među njima je jedan od važnijih to da će Europa došljacima vrlo vjerojatno dopustiti da ostanu na kontinentu. Visoko među razlozima zbog kojih ljudi hrle u Europu je i činjenica da će se njezine socijalne države pobrinuti za doseljenike te da će im, bez obzira na to koliko će to potrajati ili koliko će razina skrbi o njima biti niska standard življenja i razina ljudskih prava ipak biti mnogo veći nego bilo gdje drugdje, da o njihovim domovinama i ne govorimo. Također je rašireno vjerovanje – laskavo za Europljane, ali i istinito – da je Europa snošljivija, mirnija i blagonaklonija od većine drugih dijelova svijeta“.

„Mogla bi svijetu pokazati ozbiljnije lice, početi vraćati ljude koji ne bi trebali biti ovdje, prestati nuditi socijalnu pomoć novopridošlicama i prihvatiti načelo 'prvi došao-prvi poslužen' kao temelj buduće socijalne politike. Ako migraciju uzrokuje privlačnost, valja pronaći načine da ta privlačnost nestane“.

 „Mnogo je godina diljem zapadne Europe pitanje migracija bilo na vrhu popisa briga javnosti. Ankete u svakoj zemlji sustavno pokazuju da to pitanje muči gotovo cijelu javnost. Ako većina stanovništva zbog njega osjeća zabrinutost, a ništa se ne čini da se na njega odgovori, problemi i ogorčenost polako se nakupljaju“.

„Rasizam među migrantskim skupinama posve je uobičajen. Primjerice, Tunižani i Sirijci svisoka gledaju na subsaharske Afrikance, i to ne samo metaforički.  Kad brodice zaplove, najbolja mjesta na njima – na pramcu i na palubi – zauzmu te bogatije skupine s Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Eritrejci, Somalci i drugi sjede ili stoje u potpalublju. Potone li brod, upravo će se oni najvjerojatnije utopiti“.

 „Teško je promaći slučaj osobe koja je stigla u Italiju, odbijeno joj je pravo da ostane, pa su je poslali natrag u zemlju iz koje je stigla. Čak se rijetko repatriraju i oni koji u Italiji počine neki zločin“.

„47 posto Nijemaca slaže se da islam ne pripada u Njemačku. Premda su njemački političari uspostaviti gotovo neprobojan cordon sanitaire oko rasprave o imigraciji, integraciji i islamu, dva milijuna prodanih primjeraka Sarrazinove knjige su, među ostalim, pokazali da to nije spriječilo širu javnost da razmišlja o stvarima o kojima njihovi politički predstavnici nisu željeli razmišljati“.

Merkel: „Naravno, želja da se izgradi mutikulturalno društvo, da se živi i uživa jedan uz drugoga, neslavno je propala, posve propala. Oni koji žele sudjelovati u životu njemačkoga društva moraju slijediti njemačke zakone i ustav, a također moraju naučiti i njemački“.

David Cameron: „Pod doktrinom državnog multikulturalizma poticali smo različite kulture da žive odvojeno, razdvojene međusobno i razdvojene od ostatka društva. Nismo uspjeli ostvariti viziju društva za koje osjećaju da bi mu trebali pripadati. Čak smo tolerirali da se te odvojene zajednice ponašaju posve suprotno našim uvriježenim vrijednostima“.

Sarkozy: „Istina je da smo u svim našim demokracijama bili previše zauzeti identitetom došljaka, a premalo identitetom zemlje koja ih je primila“.

Paralelna društva do 2010. počela su zabrinjavati ljude u Europi. „Najvažniji uzrok toga bio je sve veći broj žrtava terorističkih napada i spriječenih terorističkih napada koje su izvele osobe rođene i odgojene u Europi“.

„… jedina kultura koju se nije moglo slaviti bila je kultura koja je dopustila slavljenje svih drugih kultura. Kako bi postale multikulturalne, zemlje su shvatila da se moraju početi omalovažavati i pritom se najprije usredotočiti na svoje negativne strane“.

„I premda se u Europi moglo slaviti baš svaku svjetsku kulturu, isticanje dobrih stvari o Europi u Europi postalo je vrlo problematično. Multikulturalno doba bilo je doba europskog samoosporavanja u kojem se domaćinsko društvo udaljilo od sebe u nadi da ga se neće zamijetiti osim, možda, u obliku kakva dobronamjerna posrednika. Upravo je zbog toga, među ostalim, proslavljeni američki politički filozof Samuel Huntington u svojoj posljednjoj knjizi napisao: 'Multikulturalizam je u osnovi protueuropska civilizacija. To je, zapravo, protuzapadnjačka ideologija'“.

„Izložba nazvana '1001 islamski izum' postavljena je, među ostalim, u londonskome Znanstvenom muzeju, nastojeći pokazati kako je gotovo sve u zapadnjačkoj civilizaciji zapravo nastalo u islamskome svijetu. Premda te tvrdnje nisu bile utemeljene na činjenicama, oko njih se stvorilo ozračje vjerovanja. Ljudima je bilo potrebno da vudu istine i posve su ih prestali osporavati“.

Francuski akademik Sylvain Gougenheim, stručnjak za srednji vijek, prozvan je islamofobom jer je objavio esej u kojem je napisao da se tekstove iz antičke Grčke spasili sirijski kršćani, a ne arapski muslimani koji nisu znali grčki.

Švedska ministrica za integraciju 2004. u kurdskoj džamiji, socijal-demokratkinja. Rekla je publici da su Šveđani ljubomorni na Kurde jer imaju bogatu i ujedinjenu kulturu i povijest, za razliku od Šveđana koji se diče samo glupavim stvarima poput slavlja Ivanjske noći.

2005. je jedan novinar upitao Lisu Bergh, tajnicu švedskoga parlamenta i glavnu dužnosnicu za integraciju, je li švedska kultura vrijedna očuvanja ili ne, na što je ona odgovorila ovako: „Pa, što je zapravo, švedska kultura? I mislim da sam time odgovorila na pitanje“.

Švedski premijer Fredrik Reinfeldt (iz konzervativne „Umjerene stranke“) 2006.: „Samo je barbarstvo istinsko švedsko. Svaki je daljnji razvoj došao izvana“.

Predgrađe Sain-Denis na sjeveru Pariza. Središnje mjesto francuske povijesti i kulture, nazvano po velikoj katedralnoj bazilici u središtu, u kojem leže ostaci pariškog biskupa iz trećega stoljeća, zaštitnika grada. Taj dio danas više nalikuje sjevernoj Africi nego Francuskoj. „Tržnica na trgu pred bazilikom sličnija je arapskome suku nego europskoj tržnici. Na štandovima se prodaju različite inačice hidžaba, a radikalne skupine dijele literaturu protiv države. (str. 117.) U nedjeljno jutro 2016. u Saint-Denisu dok se održavala misa, teško naoružana vojska je morala štiti svećenike i grobove francuskih kraljeva.

„Ako multikulturalizam nije funkcionirao s otprilike 50.000 ljudi koji su svake godine tražili azil u Njemačkoj, kako se moglo očekivati da funkcionira s trideset puta više ljudi koji su stizali svake godine?“.

Prvo se govorilo o doseljenima Marokancima, Pakistancima, Turcima, naglašavalo se rasno pitanje. „Ali oko prijelaza tisućljeća Europu je zahvatilo razdoblje multireligioznosti, važnost rase imigranata se smanjila, a Europa se počela pitati nije glavno pitanje zapravo religija. Bila je to tema koju je većina političara i komentatora u zapadnoj Europi zatekla posve nespremne“.

5. listopada. 1990. je u programu amsterdamske radiopostaje jedan je  muslimanski vjerski vođa izjavio: „One koji se opiru islamu, islamskom poretku ili Alahu i njegovu proroku, prema šerijatskom zakonu imate pravo ubiti, objesiti, zaklati ili protjerati.

„Političari, akademici, novinari i drugi naučili su lekciju – kritiziranje islama, onako kako je u nizozemskom društvu dopušteno kritizirati sve druge religije, najblaže rečeno promijeni život i – u odsutnosti policijske zaštite – po svoj prilici znači smrt. Zemlji koja je u prošlosti njegovala propitivanje vjerskih istina i iznjedrila slobodne mislioce poput Spinoze sad je temi religije pristupala iznimno oprezno“.

„Premda čine manje od 1 posto francuskoga stanovništva bili su žrtve gotovo polovice svih zabilježenih rasističkih napada u Francuskoj. Npr. 2012. je u židovskoj školi u Touloeseu jedan musliman ubio troje djece i njihova nastavnika. 2015. je jedan musliman u supermarketu s košer hranom Hypercache u Parizu ubio četvoricu Židova“.

„Nitko od onih koji su otvorili europske granice masovnom useljavanju iz zemalja trećega svijeta nije ni pomislio da bi to moglo prerasti u 'muslimansko pitanje'. Nitko se nije pripremio na mogućnost da novopridošlice ne samo što se možda neće integrirati, nego će sa sobom donijeti mnoštvo vlastiti vjerskih i društvenih svjetonazora te da bi druge manjine mogle postati prvim žrtvama takvog previda. Nitko na vlasti nije očekivao da će pojačani val useljavanja dovesti do jačanja antisemitizma i nasilja nad homoseksualcima. Nitko od onih koji su nekritično prihvaćali labavu imigracijsku politiku nije očekivao da će se pojava muslimanskog bogohuljenja pokazati jednom od glavnih kulturoloških i sigurnosnih pitanja u Europi dvadeset i prvoga stoljeća. Sve koji su na to upozoravali ignorirali su, klevetali, diskreditirali, progonili ili ubijali. Rijetko su kad, možda i nikad, čak i kad su se činjenice promijenile, stvarne žrtve dobile zasluženo suosjećanje.

„Svi proteklih desetljeća gotovo nitko nije uzeo u obzir ideologije ili uvjerenja ljudi koji stižu u Europu niti je pokazao imalo zanimanja za to. Političari i mediji općenito su umanjivali razlike između islama  i bilo koje druge vjere i nisu odustajali od stava da je rješenje problema, ako problem uopće postoji, vezati budućnost europskih društava za budućnost islama podupiranjem 'umjerenijih' kako bi prevladao 'reformirani islam'. To će, uporno su tvrdili političari, riješiti i europski problem i problem islama u cjelini. Kao da uopće nisi bili svjesni činjenice da je islamska povijest od mutazilita u desetome pa do Iranca Alija Daštija u dvadesetom stoljeću svjedočila brojnim reformističkim pokretima i pojedincima sklonim reformama, ali da su svi poraženi silom, argumentima i žalbama fundamentalista. Europski političari vezivali su buduću sigurnost Europe za reformistički pokret koji se kroz cijelu povijest pokazao neuspješnim i koji će po svoj prilici propasti. No oni i dalje nisu odustajali od tog argumenta“.

Kuvajtski dužnosnik Hahad al-Šalami: „Kuvajte i zemlje Zaljeva su skupe i nisu prikladne za izbjeglice. Prikladne su za radnike. Prijevoz je skup. Cijena života u Kuvajtu je visoka, za razliku od cijene života u Libanonu ili Turskoj gdje je možda jeftinija. Zbog toga je mnogo lakše platiti izbjeglicama [da ostanu ondje]. Naposljetku, ne možete primiti ljude koje dolazi iz drukčijeg ozračja, iz drugog područja. Riječ je o ljudima koji pate od duševnih problema,  od različitih trauma“.

 „Današnji Europljani možda i nisu jedini ljudi na svijetu koji osjećaju kao da su rođeni u izvornome grijehu, ali zasigurno se čini kao da ih to najviše tišti. Europljani danas očekuju da sami, mnogo prije nego što to itko spomene, pate od povijesne krivnje koja ne obuhvaća samo krivnju za rat i holokaust, nego i cijeli spektar prijašnjih krivnji. One uključuju, ali ni u kojem slučaju nisu na njih ograničene, trajnu krivnju za kolonijalizam i rasizam. I premda sve to zajedno čini pozamašan teret, više nije teret za koji se očekuje da ga sami nosimo. U posljednjim desetljećima ista povijesna ucjena koja je zahvatila modernu Europu pojavila se i u skupini iznimno homogenih nacija. Zapanjujuće u svemu tome je što su sve druge države od kojih se očekuje da trpe zbog istih grijeha zemlje za čiji se nastanak okrivljuje Europa, pa se stvara dojam da je mrlja Europljana obuhvatila cijeli svijet“.

 „… često se govori ili implicira da Europa mora pretrpjeti sve posljedice masovne migracije jer je to dio procesa okajavanja povijesnih pogrešaka. Ali ako je masovna migracija dio okajavanja povijesnih pogrešaka poput imperijalizma, zašto na isti način ne postupamo prema modernoj Turskoj“.

„U Americi baš kao i u Australiji, takvo stalno spominjanje krivnje mijenja prirodne osjećaje naroda prema vlastitoj prošlosti. Osjećaj domoljublja pretvara u sram ili u najmanju ruku u vrlo pomiješane emocije, a iz toga proizlaze problematične posljedice. Zemlja koja vjeruje da nikad nije učinila ništa loše zemlja je koja u svakome trenutku može počiniti zlo. Ali zemlja koja smatra da je stalno postupala loše  ili da je u prošlost počinila strašne, neoprostive zločine, vjerojatno će postati zemlja koja sumnja da će ikad u budućnosti moći učiniti išta dobra. Bez obzira na mudrost svojih djela, zemlja postaje nesigurna u sebe. Usađivanje ideje o izvornome grijehu u naciju najbolji je mogući način za poticanje sumnje u sebe. Nacionalni izvornih grijeh sugerira da možeš učiniti malo toga dobroga jer si od početka pokvaren“.

„Samo si europske nacije i njihovi potomci dopuštaju da ih se procjenjuje po najlošijim trenucima iz njihove povijesti. Ali ono što to samokažnjavanje čini još zlokobnijim činjenica je da se odvija u trenucima u kojima se od Europljana očekuje da se prema svima drugima ponašaju u skladu prema njihovim najsvjetlijim postignućima“.

„Ali kršćanska je Europa izgubila vjeru ne samo u svojega Boga nego i u svoje ljude. U Europi je uništena svaka vjera koju je čovjek imao u drugoga čovjeka. Od razdoblja europskoga prosvjetiteljstva pa nadalje, kako su vjerovanje i povjerenje u Boga slabjeli, djelomice su ih zamijenili vjerovanje i povjerenje u čovjeka. Vjerovanje u autonomnoga čovjeka ubrzalo se nakon prosvjetiteljstva koje je isticalo potencijalnu mudrost ljudske rase. A sad su oni koji su dopustili razumu da im bude vodič izgledali jednako smiješno kao i svi ostali. 'Razum' i 'racionalnost' potaknuli su ih da čine neizmjerno nerazumne i neracionalne stvari. Bio je to samo još jedan sustav koji su ljudi iskoristili kako bi nadzirali druge ljude. Ljudi su uništili vjerovanje u autonomiju čovjeka“.

„Ako je preostala još koja prevladavajuća ideja, onda je to ideja da su ideje problem. Ako je preostalo još koji zajednički vrijednosni sud, onda je to da su vrijednosni sudovi pogrešni. Ako je preostala još koja izvjesnost, onda je to nepovjerenje u izvjesnost“.

„Kakav je to utjecaj ljudi koji u velikim brojevima dolaze u Europu, a nisu naslijedili sumnje i intuicije Europljana? Nitko to ne zna danas i nitko to nikad nije znao. Jedino u što možemo biti sigurni je da će njihov dolazak imati utjecaj. Dolazak nekoliko desetaka milijuna ljudi s vlastitim idejama i kontradikcijama na kontinent s vlastitim idejama i kontradikcijama svakako će imati posljedice. Pretpostavka onih koji su vjerovali u integraciju je da će s vremenom svi koji dođu postati poput Europljana, no to je pretpostavka koju manje izglednom čini to što mnogo Europljana nije sigurno žele li uopće biti Europljani. Mala je vjerojatnost da će kultura sumnje i nepovjerenja uvjeriti druge da usvoje njezin stav“.

„(…) ispitivanja društvenih stavova dosljedno pokazuju da bi pogledi migrantskih zajednica koje su stigle izvan Europe na europski socijalni liberalizam, libertarijanizam da i ne spominjem, užasnuli Europljane kad bi takvi stavovi došli iz njihovih vlastitih zajednica“.

„Za trajanja krize, kao i u godinama prije nje, bilo je nezamislivo da bi desničarski zapadnoeuropski vođa rekao makar pola onoga što bi rekao ljevičarski istočnoeuropski lider“.

Ljevičarski slovački premijer Robert Fico: „Osjećam da u EU-u upravo činimo ritualno samoubojstvo, a mi samo gledamo“.

Srednjoistočna Europa: „Možda nisu osjećale ili nisu na drugi način apsorbirale krivnju zapadne Europe, pa nisu mislile da se upravo njima mogu pripisati svi grijesi svijeta. Ili možda nisu patile od iscrpljenosti i umora koji su pogodili zemlje zapadne Europe. A možda zato što u poslijeratnom razdoblju misu doživjele masovnu imigraciju (premda su doživjele svašta drugo), uspjele su zadržati osjećaj nacionalne kohezije koji su zapadni Europljani na jedvite jade mogli zamisliti ili ga se sjetiti. Možda su gledale što se događa u zapadnoj Europi i jednostavno zaključile da ne žele da se isto dogodi u njihovoj zemlji“.

„Što je u nekom društvu više islama, u njemu je više odbojnosti i nepovjerenja prema islamu“.

Neizmjerno je „lakše kritizirati ljude uglavnom bijele kože, osobito ako su radničke klase, nego što je kritizirati ljude uglavnom tamnije boje kože, neovisno o njihovoj pozadini. I ne samo da je lakše, nego uzdiže kritičara na višu razinu. Svako kritiziranje islama i masovne imigracije – čak i kritiziranje terorizma i silovanja – bilo tko drugi može iskoristiti proglasivši ga dokazom rasizma, ksenofobije ili vjerske netrepeljivosti. Optužba, ma koliko bila neistina, može doći sa svake strane i uvijek može nanijeti moralnu ljagu. S druge strane, svatko tko drugoga kritizira kao rasista ili nacista na neki je način uzdignut na položaj suca i porote kao antirasist i antinacist. Usto se također primjenjuju drukčiji standardi dokaza“.

„Europski mediji znaju da su islamska pitanja jedina tema koja podrazumijeva fizički, ali i reputacijski rizik“.

„Europljane se krivi za ono što im se događa, a stavove većine nastoji se prikazati ne samo opasnima nego i marginalnima“.

„Što će politička klasa i mediji učiniti kad shvate da su stavovi koje su proglašavali politički neprihvatljivima zapravo stavovi većine javnosti“.

„Osim što će se nastaviti iskorištavati dobra volja Europe, s određenom se dozom sigurnosti može predvidjeti još jedno: europska javnost postajat će sve ogorčenija. Premda nedavna povijest pokazuje da političari očito mogu desetljećima ignorirati većinsko javno mišljenje, nije neizbježno da će se takva situacija nastaviti unedogled“.

„Oni koji vjeruju da je Europa namijenjena cijelome svijetu nikad nisu objasnili zašto bi taj proces trebao biti jednostran: zašto se odlazak Europljana u bilo koji dio svijeta naziva kolonijalizmom, a dolazak ostatka svijeta u Europu je pravedan i pošten. Niti su ikad ukazali na to da migracijsko kretanje ima ikakav drugi cilj osim pretvaranja Europe u mjesto koje pripadaju svijetu, dok druge zemlje ostaju dom ljudi iz tih zemalja“.

„Europa je dom europskih naroda i mi imamo pravo biti usmjereni na svoj dom baš kao što su Amerikanci, Indijci, Pakistanci i Japanci i svi ostali narodi usmjereni na svoj. Zbog toga je tvrdnja da bismo energiju trebali posvetiti 'rješavanju' problema svijeta zapravo diverzija. Europa nema moć 'riješiti situaciju' u Siriji. Još manje ima moć istodobno poboljšati standard života u subsaharskoj Africi, riješiti sve sukobe na svijetu, univerzalno štititi liberalna prava i izbrisati političku korupciju u cijelome svijetu. Oni koji sve to predstavljaju kao probleme koje Europa može riješiti trebali bi početi od toga da objasne svoj plan rješavanja problema Eritreje.  Ili je najprije pronaći na karti“.

„Danas se u Britaniji rijetko čuje da bijeli rasisti otvoreno zagovaraju ubojstva pripadnika manjina. To čine klerici iz Pakistana koji putuju Ujedinjenim Kraljevstvom propovijedajući tisućama britanskih građana o nužnosti ubijanja drugih muslimana koji se ne slažu s njima. Takvi su problemi među samim manjina predznaci nesnošljivosti koja će uslijediti. Većina bi trebala biti još zabrinutija činjenicom da je mnogima od onih koji dođu u Europu  čak i kad nemaju želju nauditi nekome ili nekoga ubiti – drago što će promijeniti europska društva“.

„Većina ljudi nije oduševljena općim veseljem zbog radikalnih promjena u njihovu društvu i za srednjostrujaške bi političare mudro da prepoznaju tu činjenicu te priznaju da iz nje proizišli strahovi nisu neutemeljeni“.

„Ako kultura koja je oblikovala zapadnu Europu neće imati ulogu u njezinoj budućnosti, postoje druge kulture i tradicije koje će se ubaciti i zauzeti njezino mjesto“.

„Bit će nužno proširiti politički konsenzus i prihvatiti ozbiljne, očito nefašističke stranke koje su se za političkim stolom prije opisivale kao 'krajnje desne'. Ne samo da ne bi bilo mudro i dalje marginalizirati ljude koji su godinama upozoravali na ono što će se dogoditi baš u trenutku kad se njihova upozorenja doista ostvaruju, nego bi bilo mudro uspostaviti situaciju u kojoj se sve doista fašističke stranke koje će se ubuduće pojaviti (slične Jobbiku u Mađarskoj, Ataci u Bugarskoj ili Zlatnoj zori u Grčkoj) mogu identificirati precizno i bez optužbe da se ta etiketa prišiva gotovo svima. Europljani su ublažili jezik antifašizma prije vremena kad bi im mogao zatrebati. U Europi bi se upozorenja na fašizam trebala upotrebljavati iznimno oprezno. Posljednjih su se godina tako istrošila i raširila da su postala gotovo besmislena. Najzad, za političke i medijske elite bilo bi neodrživo da se nastave pretvarati da su stavovi većina javnosti neprihvatljivi, a da su stavovi zagovornika masovne migracije, male i rubne skupine u usporedbi s većinom, jedini legitimni stavovi srednje struje europske politike“.

„Opstanak društva nije moguć ako ono stalno potiskuje vlastito podrijetlo ili se na bilo koji način bori protiv njega. Kao što se nacija ne bi mogla razvijati kad bi zabranila svaki oblik kritike na račun svoje prošlosti, nijedna nacija ne može preživjeti ako potiskuje sve što je u njezinoj prošlosti pozitivno. Europa se ima razloga osjećati umorno i iscrpljeno svojom prošlošću, ali također bi toj prošlosti mogla pristupiti ne samo s grizodušjem, nego i sa samoopraštanjem. Europa u najmanju ruku mora nastaviti biti svjesna dobrih trenutaka iz svoje prošlosti, baš kao i onih bolnih. Ovdje nije moguće dati iscrpan odgovor na to teško pitanje, ali što se mene osobno tiče, osjećam da će budućnost Europe uvelike biti određena našim stavom prema crkvenim građevinama i drugim velikim kulturnim građevinama naše baštine podignutima među nama. Mnogo će ovisiti o tome mrzimo li ih, ignoriramo, imamo neki odnos s njima ili ih poštujemo“.

„U Nizozemskoj, Danskoj i drugim zemljama Europe političari koji se protive masovnoj imigraciji – a osobito priljevu nekih zajednica – žive pod stalnom policijskom zaštitom, većinu večeri odlaze na spavanje na drugo mjesto i katkad moraju živjeti u vojnim bazama“.

„Do sredine ovoga stoljeća Kina će vjerojatno i dalje izgledati kao Kina, Rusija kao Rusija, istočna Europa kao istočna Europa, a zapadna Europa će u najboljem slučaju nalikovati velikim Ujedinjenim narodima. Mnogima će biti drago zbog toga i naravno da će takva Europa imati svojih draži. Sasvim sigurno neće baš sve u njoj biti katastrofa. Mnogi će sa zadovoljstvom živjeti u takvoj Europi. Nastavit će, barem neko vrijeme uživati u jeftinim uslugama jer će se došljaci s onima koji su već ovdje natjecati tko će raditi za što manje novca. Doći će do beskonačnoga priljeva novih susjeda i novih radnika, zbog čega će se voditi mnogi zanimljivi razgovori. Mjesto na kojem će se internacionalni gradovi razviti u nešto nalik na internacionalne zemlje bit će mnogo toga. Ali neće više biti Europa“.

„I dok će došljake poticati da nastavke sa svojim tradicijama i načinom života, Europljanima čije su obitelji ovdje već naraštajima vjerojatno će nastaviti govoriti da je njihova tradicija opresivna i zastarjela čak i kako budu postojali sve neznatnija manjina stanovništva. Nije riječ o znanstvenoj fantastici nego o trenutačnoj situaciji u većini zapadne Europe i onome što demografska predviđanja pokazuju da će biti budućnost kontinenta“.

„Bilo koja razumna politika imigracije i integracije uzela bi u obzir da, premda ovaj europski brod može katkad spasiti neke ljude iz mora koja nas okružuju, postoji trenutak – kad primimo previše ljudi na brod, primimo ih prebrzo ili primimo one s lošim namjerama – u kojem ćemo prevrnuti jedini brod koji mi, narodi Europe, imamo“. 

Davor Dijanović