Arthur Koestler: Pomračenje o podne – književni prikaz psihologije i patologije komunizma

Arthur Koestler bio je mađarsko-britanski novinar i književnik. Rođen u Budimpešti, školovao se u Austriji, a u mlađim danima pridružio se Komunističkoj partiji Njemačke. S vremenom se razočarao s komunizmom kad je vidio komunističku praksu u vidu staljinizma, a svoj je intelektualni obračun s ovom ideologijom izvršio u djelu Pomračenje o podne kojim je stekao svjetsku slavu i prepoznatljivost. Osim ovoga antitotalitarističkog djela napisao je i brojne druge romane i eseje. 1983. godine, zajedno sa suprugom, nakon nekoliko godina bolovanja od Parkinsove bolesti, a onda i leukemije, izvršio je samoubojstvo u svojoj kući u Londonu.

Knjiga Pomračenje o podne objavljena je 1940. godina. Roman predstavlja fikciju, ali s jasno prepoznatljivim događanjima u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Stari komunistički funkcionar Nikolaj Salmanovič Rubašov biva uhićen i odveden u zatvor gdje ga isljeđuje njegov nekadašnji prijatelj Ivanov i traži od njega lažno priznanje o subverziji i izdaji.

Pomračenje o podne predstavlja izvrstan književni prikaz psihologije i patologije komunizma. Bilo da je riječ o lažnome humanizmu, slijepoj odanosti Partiji koja ne može pogriješiti, o međusobnim istrebljivanjima komunista (nama poznati Josip Broz Tito u svojim je danima u Moskvi, primjerice, denunciranjem u smrt poslao oko 800 svojih drugova), o poremećenom ekstremnom kolektivizmu, makijavelističkom shvaćanju politike, o gaženju savjesti i morala ili o prikazu što je komunizam narodima i državama donio u praksi. 

U nastavku donosimo nekoliko fragmenata iz ove knjige koja bolje nego mnoge suhoparne historiografske studije plastično opisuje što je to komunizam – sustav koji se na svakome mjestu i u svakome vremenu manifestirao isključivo kao sustav neslobode, laži, inverzije i perverzije te izokrenutih vrijednosti.

  

„Partija ne može griješiti – reče Rubašov. – Ti i ja, mi možemo pogriješiti, ali Partija ne. Partija je, druže, više nego ti i ja i tisuće kao ti i ja. Partija je utjelovljenje revolucionarne ideje u povijesti. Povijest ne poznaje kolebanje i obzire. Ona se neumoljivo i nepogrešivo valja prema svome odredištu. Na svakom zavoju ona taloži nanos i mulj i leševe utopljenika. Ali – ona zna svoj put. Povijest se ne vara. Onome tko nema te bezuvjetne vjere u Partiju, nema mjesta u njezinim redovima“.

„Mora se pronaći uzrok manjkavosti u Partiji. Naša su sva načela bila ispravna, ali svi naši rezultati pogrešni. Ovo je bolesno stoljeće. Uočili smo bolest i njezinu strukturu mikroskopski oštro, ali tamo gdje smo primijenili nož nastao je samo novi čir. Naše je htijenje bilo nesalomljivo i čisto, i ljudi bi nas trebali voljeti. Ali oni nas mrze. Što je to u nama što izazivlje mržnju? Donijeli smo vam istinu, a ona je u našim ustima zvučala poput laži. Donosimo vam slobodu, a ona u našim rukama izgleda kao bič. Donosimo vam živi život, a gdje je naša riječ odzvanja presahnjujuće drveće i širi se suštaj suhog lišća. Nagoviještamo vam čudesnu budućnost, a naši nagovještaji zvuče kao bljutavo mucanje i odjekuje poput grubog laveža“.

„Nije postojalo nikakvo 'Ja' izvan partijskog 'Mi'; pojedinac je ništa, Partija je sve; grana koja se odlomi od stabla mora uvenuti“.

Partija „mora biti odlivena u jednom komadu, monolitna, prožeta slijepom disciplinom i apsolutnim povjerenjem“.

„Sažaljenje, savjest, gađenje, očaj, kajanje i pokora za nas su opaki poroci. (…) Najveća je opasnost za ljude poput nas odreći se sile, pokajati se i sklopiti mir s vlastitim Ja. Većina velikih revolucionara podlegla je toj napasti, od Spartaka, preko Dantona, do Dostojevskog; to je klasičan oblik izdaje ideje. Božje su napasti bile uvijek opasnije za čovječanstvo od Sotoninih napasti. Sve dok svijetkom vlada kaos, Bog je anakronizam, a svaki kompromis s vlastitom savješću dezerterstvo. Ako ti prokleti unutarnji glasa progovori, začepi uši prstima. (…) Prodati se za trideset srebrenjaka, pošten je posao; prodati se vlastitoj savjesti, znači izdati čovječanstvo. Povijest je a priori amoralna; ona nema savjesti“.

„Načelo da cilj opravdava sredstvo jest i ostaje jedina maksima političke etike; sve je drugo sentimentalno trabunjanje, od kojeg ne ostaje ništa kad ga čovjeka pokušava uhvatiti u šaku“.

„U osnovi postoje samo dvije moguće teorije morala, a one se ponašaju kao dva suprotna pola. Jedna je kršćansko-humanistička, a proglašava pojedinca neprovedivim i tvrdi da su matematička pravila neprimjenjiva na ljudske jedinke. Druga polazi od temeljnog načela da kolektivni cilj opravdava sva sredstva, i ne samo da dopušta nego i nalaže da se pojedinac u svakom pogledu podloži, ako je  nužno i žrtvuje, zajednici kao pokusni kunić, kao žrtveno janje i na bilo koji drugi potreban način“.

… „Tako dosljedni da smo u interesu pravedne podjele zemlje pustili da nam za samo jednu godinu skapa od gladi pet milijuna seljaka i članova njihovih obitelji. Tako dosljedni da smo, kako bismo oslobodili čovječanstvo okova najamnog rada, poslali desetak milijuna ljudi na prisilni rad na Arktik i u sibirske prašume – pod okolnostima ravnim onima robova na galijama starog vijeka. Tako dosljedni da za rješavanje razmimoilaženja poznajemo samo jedan argument, smrt – bilo da se radilo o podmornicama, umjetnom gnojivu ili liniji Partije u Indokini. Naši inženjeri rade neprestano svjesni toga da ih jedan krivi proračun može odvesti na robiju ili stratište; viši činovnici državne uprave uništavaju svoje podređene jer znaju da će ih za najmanju grešku pozvati na odgovornost i njih same uništiti; naši književnici rješavaju rasprave o pitanjima stila prijavama tajnoj policiji jer ekspresionisti smatraju naturaliste kontrarevolucionarnima i obratno. Mi smo toliko dosljedni u interesu budućih pokoljenja, da smo današnjima nametnuli takvu oskudicu da je prosječno trajanje života skraćeno za četvrtinu; tako dosljedni da smo u interesu obrane zemlje donijeli takve iznimne odredbe i prelazne zakone koji se u svakoj točki neposredne kose s ciljevima. Revolucije. Životni standard masa niži je  nego što je bio prije Revolucije; radni uvjeti su teži, stega nečovječnija, a eksploatacija kroz normu gora nego kod kulija u kapitalističkim kolonijama; starosnu granicu za smrtnu kaznu snizili smo na 12 godina, naše seksualno zakonodavstvo malograđanskije je od engleskog, naš kult ličnosti bizantinskiji od onoga pod kontrarevolucionarnim diktaturama. Naš tisak i naše škole njeguju šovinizam, militarizam, dogmatičnost, konformizam i ignoranstvo. Proizvoljna vlast u rukama našeg Rukovodstva neograničena je i besprimjerena u povijesti; slobodna tiska, mišljenja i kretanja tako je temeljito odstranjena kao da nikad nije postojala Deklaracija o pravima čovjeka. Mi imamo najgigantskiji policijski aparat što je ikada u povijesti izgrađen, koji je uzdigao međusobno uhođenje do nacionalne institucije, a tjelesno i duševno mučenje razradio do znanstvenog sustava. Narodne mase stenju, a mi ih bičem tjeramo prema teoretskoj sreći u budućnosti koja je samo nama vidljiva. Zato što su sile ovog pokoljenja iscrpljene; istrošene su u Revoluciji; jer je ovo pokoljenje izažeto do kraja, i od njega je preostala samo tupa, apatična masa žrtvenog mesa koje stenje. To su posljedice naše dosljednosti. Ti to zoveš vivisekcijskim moralom. Meni se ponekad čini kao da su eksperimentatori zderali kožu s tijela žrtve, tako da ona stoji pred nama ogoljenog tkiva, mišića, živaca…“.

„Čitave garniture naših najboljih funkcionera u Europi morale su se fizički likvidirati. Mi nismo prezali pred tim da razorimo vlastite organizacije u inozemstvu kada  je to služilo interesu bastiona. Ni pred suradnjom s policijom reakcionarnih zemalja, da bismo ugušili revolucionarne pokreta koji su izbijali u nepovoljno vrijeme za nas. Nismo uzmicali pred tim da izdamo svoje prijatelje, a sklapamo kompromise s našim neprijateljem kako bismo održali bastion. To je bio zadatak što nam ga je povjerila povijest, kao predstavnicima njezine prve uspješne Revolucije. Kratkovidni, esteti, moralisti nisu to shvaćali. Ali Vođa Partije je shvaćao da sve ovisi o jednom: biti dužeg daha“.

Davor Dijanović