Albert Camus: Mit o Sizifu

I površnome poznavatelju književnosti nije potrebno objašnjavati tko je Albert Camus, francuski književnik, filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine i jedan od najznačajnijih književnika sredine dvadesetog stoljeća. Iako je izrijekom odbijao povezanost s egzistencijalizmom, nema dvojbe da se Camusov književni rad ponajviše veže uz ovaj pravac. U svojim djelima francuski je književnik često razrađivao ideju apsurda ljudske egzistencije. Svjetsku reputaciju stekao je pripovijetkama Stranac i Pad, romanom Kuga, dramama Nesporazum, Pravednici i Kaligula, te esejima Mit o Sizifu i Pobunjeni čovjek. 

 

Mit o Sizifu objavljen je 1943. godine, godinu dana nakon Stranca, pa je, kako u pogovoru hrvatskome izdanju knjige (Matica hrvatska, 1998.) piše Milivoj Solar, shvaćen kao filozofski komentar te pripovijetke koja je, uz Sartreov roman Mučnina (Camus se razišao sa Sartreom nakon što je objavio knjigu Pobunjeni čovjek u kojoj piše o „metafizičkoj pobuni“, a francuske revolucionare naziva kraljoubojicama), postala reprezentativnim djelom književnog egzistencijalizma. Pojam apsurda kojim se Camus bavi u ovome djelu kasnije je preuzela književna kritika, a stvaralaštvo Samuela Becketta i Eugenea Ionescua nazvano je „kazalištem apsurda“.

Evo što akademik Milivoj Solar kaže o ovome djelu: „Mit o Sizifu, naime, rasprava je o apsurdu, koji je postao – zahvaljujući prije svega upravo Camusovim tekstovima – jednim od temeljnih pojmova egzistencijalističke filozofije, književnosti, osobito književne kritike. Kao uglavnom svi ključni filozofski pojmovi, pojam apsurda nije do kraja jasno određen i objašnjen, nego je više temeljni pojam kojim se svi ostali pojmovi određuju i objašnjavaju. Camus ga shvaća prije svega kao nerješivi nesklad između čovjeka i svijeta, štoviše, kao sukob koji nastupa sa spoznajom o nemoći da se usklade zahtjevi svijesti i razuma s izvornom nerazumnošću i besmislenošću zbilje. Kako čovjek kao svjesno biće teži za spoznajom i, u konzekvencijama, za konačnom istinom, a takva se istina ne može postići mišljenjem nego jedino iluzijom nade i utjehe, vlastita je smrtnost jedina činjenica s kojom se moramo suočiti, i prema kojoj se moramo odrediti. Za stanje bez iluzija tako samoubojstvo postaje jedino bitno pitanje: čovjek može jedino odlučiti želi li prihvatiti život onakav kakav jest, ili želi naprosto 'odustati'. Camusov je odgovor na takvo pitanje pozitivan: život valja prihvatiti, a kako je on apsurdan upravo kao 'Sizifov posao', toga junaka antičkih mitova valja razumjeti u tome što ga čini uzvišenim, pa čak i na svoj način sretnim u podnošenju sudbine koju je spoznao i koju 'izdržava', svjestan da je nepravedna, ali i da je upravo ona njegova vlastita i da on sam sebe jedino u njoj može potvrditi“.

Albert Camus nije vjerovao u Boga, a često je živio neurednim životom. Njegovi pogledi stoga nisu bili oni koje možemo smatrati katoličkima. No u nekim su se pogledima ipak isprepletali. O sličnostima i razlikama Camusova i kršćanskoga shvaćanja slobode upućujem na članak dr. sc. Ivice Raguža „Na razmeđu ateizma i kršćanske vjere. Teološkipogled na misao Alberta Camusa“, a ako tražite odgovor na pitanje zašto bi kršćani trebali čitati  Alberta Camusa onda preporučam istoimeni članak Nenada Palca.

U nastavku donosim nekoliko fragmenata iz knjige Mit o Sizifu. Sa svima se ne moramo složiti, ali su svi vrijedni promišljanja. 

„… u jednom svemiru iznenada lišenom iluzija i jasnoće čovjek se osjeća strancem. To je progonstvo bez povratka jer je oslobođeno sjećanja na izgubljenu domovinu ili nade u obećanu zemlju. Ta rastava čovjeka od njegova života, glumca od njegova dekora, baš je osjećaj apsurdnosti. Budući da su svi zdravi ljudi razmišljali o vlastitom samoubojstvu, može se bez ikakvih daljnjih objašnjenja ustvrditi da ima jedna neposredna sveza između tog osjećaja i težnje ništavilu“.

„Za čovjeka koji nije varalica može se postaviti kao načelo da ono što on drži istinom mora upravljati njegovim činim“.

„Taj univerzalni razum, praktičan ili moralan, taj determinizam, te kategorije koje sve objašnjavaju, imaju čime nasmijati čestita čovjeka. Međutim, one nemaju ništa s duhom. Oni osporavaju njegovu unutrašnju istinu, a ta je da je sputan“.

„Apsurd ima smisla samo ako se na njega ne pristaje“.

„Bogu se obraćamo samo da bismo dobili nemoguće. Što se tiče mogućeg za to su dostatni ljudi“.

„Smrt za kršćanina nije uopće svršetak svega, ona sadrži beskrajno više nade negoli nam je dopušta život, čak i kada je prepun zdravlja i snage“.

„Kakva sloboda, u punom smislu riječi, može postojati bez pouzdanja u vječnost?“.

„Što je, zapravo, apsurdni čovjek? To je onaj koji, ne niječući vječnost, ne radi ništa za nju“.

„Izvjesnost o Bogu koji bi životu dao smisao daleko je privlačnija negoli moć da nekažnjeno činimo zlo“.

„Čovjek je više čovjek po stvarima koje prešućuje, nego po onima koje kaže“.

„Uvijek dođe vrijeme kada valja izabrati između kontemplacije i akcije. To se naziva postati čovjekom“.

„Cijela egzistencija, za čovjeka koji ne vjeruje u vječnost, samo je prekomjerna gluma pod obrazinom apsurda“.

„Ali povijest gnostičkih smionosti i ustrajnost manihejskih pravaca učinile su više za izgradnju ortodoksne dogme negoli sve molitve“.