William Shakespeare: „Otelo“

 O značenju i ulozi Williama Shakespearea u povijesti europske, pa i svjetske književnosti suvišno je uopće i govoriti. Riječ je o književnome kanonu duboko utkanome u povijest zapadne kulture i civilizacije.

Shakespearovo književno djelo pod naslovom „Otelo“, pretpostavlja se, napisano je između 1603. i 1604. godine. Riječ je o tragediji u pet činova koja se temelji na pripovijesti „Un Capitano Moro“ talijanskog književnika Giambattiste Giraldija Cinzija objavljenoj u zbirci „De gli Hecatommithi“ koja je pisana po uzoru na znameniti „Dekameron“ Giovannija Boccaccioa.

 

Tema djela je tragična ljubav tamnoputog maurskog generala Otela i ljepotice Dezdemone, pri čemu se kroz djelo putem manjeg broja likova ocrtavaju različiti aspekti međuljudskih odnosa, ljudske psihologije i općenito ljudske prirode, a naglasak je nedvojbeno dan destruktivnoj moći ljubomore i sumnje.

U „Otelu“ se jasno zrcali tadašnji europski politički i kulturni kontekst, tj. konfrontiranje i prožimanje kršćanstva i islama. Neprijateljstvo ovih kultura i religija u djelu je vrlo očigledno, a kuriozitet je da je baš Maur Otelo u službi kršćanske Venecije protiv Turske što ga je, primijetili su mnogi teoretičari književnosti, učinilo najpopularnijim tamnoputim likom rane zapadne književnosti. Ujedno ovo je jedno od prvih književnih djela u kojemu se problematizira pitanje rasa/rasizma.

Po Shakespearovu „Otelu“ snimljen je i film (1995.), a djelo je doživjelo i velik broj kazališnih adaptacija.

Donosim pet fragmenata iz ovoga zanimljivog djela koji su mi se učinila vrijednima promišljanja u trenutku čitanja uz preporuku da jedno nedjeljno poslijepodne provedete uz ovaj književnik klasik.

 

 „I u nitkova, kad su zaljubljeni, ima više plemenitosti nego im je dala priroda“.

„Dobar je glas tašta i lažna opsjena koju često stečeš bez zasluga, a izgubiš bez krivice“.

„Svaka je neumjerena čaša prokleta i đavo je u njoj“.

„Kad đavli hoće ponajcrnji grijeh podjarit, onda najprije nas mame božanskim likom“.

„No gdje je takva palača u koju opačina se katkad ne uvuče i čije srce je toliko te ne bi kadgod neka gadna slutnja uz pravičnu se našla misao da sudi i pravdu vrši“.

Davor Dijanović