Dostojevski: Zapisi iz mrtvog doma

U prvome postu na ovome blogu, ako ne računamo uvodni post, pisali smo o književnome djelu Braća Karamazovi Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Književno djelo ovoga velikog ruskog književnika golemo je te predstavlja nepresušan izvor genijalnih misli vrijednih dubokih promišljanja. Jedno od takvih djela je i ono „Zapisi iz Mrtvog doma“ koji su nastali nakon povratka iz logora u Sibiru u Sankt Petesburg. Ovo djelo, koje se bavi robijašima i njihovim načinom života, smatra se začetkom tzv. logorske literature.

 

U nastavku donosimo fragmente iz ovoga vrijednog djela svjetske književnosti.

„Čovjek je biće koje se na sve navikne, misli da je to njegova najtočnija oznaka“.

„Često čovjek trpi nekoliko godina, smiruje se, podnosi najokrutnije kazne i odjednom se slomi na nekoj sitnici, na nekoj gluposti, ni zbog čega“.

„… Kaznionice i sistem prisilnoga rada ne popravljaju zločinca,; oni ga samo kažnjavaju i osiguravaju društvo od daljnjih zločinčevih napada na njegov mir. A kaznionica i sam naporni robijaški rad razvijaju u zločincu samo mržnju, žeđ za zabranjenim nasladama i užasnu lakomislenost. Ali, čvrsto sam uvjeren da famozni ćelijski sistem postiže samo lažan, varav, površan cilj. On isisava životni sok iz čovjeka, zatupljuje mu dušu, slabi je, zbunjuje i onda moralno isušenu mumiju, poluluđaka, predstavlja kao obrazac popravka i pokajnika“.

„Treba samo skinuti vanjsku, nesvojstvenu koru i pogledati samo zrno, pažljivije, izbliza, bez predrasuda – i netko će otkriti u narodu takve stvari o kojima nije ni slutio. Malo toga mogu naši mudraci naučiti narod. Štoviše, s uvjerenjem mogu reći – naprotiv: sami se moraju kod njega poučiti“.

„Tko je jednom iskusio tu vlast, to bezgranično gospodstvo nad tijelom, krvlju i duhom čovjeka isto takvog kao što je i on sam, isto tako stvorenoga, brata po zakonu Kristovu; tko je iskusio vlast i potpunu mogućnost da najgrubljim poniženjem ponizi drugo biće, koje nosi na sebi lik Božji, taj već nekako nehotice prestaje vladati svojim osjećanjima. Tiranstvo je navika; ono posjeduje svojstvo razvika i konačno se razvije u bolest. Tvrdim da i najbolji čovjek može ogrubjeti i otupjeti od navike, do stupnja zvjeri. Krv i vlast opijaju; razvijaju neosjetljivost, razvrat; umu i osjećaju postaju dostupne i, napokon, slatke najneprirodnije pojave. Čovjek i građanin ginu u tiraninu zauvijek, a povratak ljudskoj vrlini, pokajanju, preporodu, postaje za njega već gotovo nemoguć. Povrh toga, primjerice, mogućnost takve svojevoljnosti djeluje zarazno i na cijelog društvo; takva je vlast sablažnjiva. Društvo koje ravnodušno gleda na takvu pojavu već je i samo u svojoj osnovi zaraženo. Ukratko, pravo tjelesne kazne, dano jednome nad drugim, jedna je od društvenih rana, jedno od najjačih sredstava da se u njemu uništi svaka klica, svaki pokušaj građanstvenosti i puna osnova za sigurno i neizbježno raspadanje društva“.

„Čovjek ponekad žeđa za bilo kakvom živom riječi, pa makar i žučljivom, makar netrepeljivom, makar kakvu pakost: da se barem zajedno rastužimo nad našom sudbinom“.

„… ne razumijem kako pametan čovjek, u kojem god vremenu, i u kakvim god okolnostima, ne bi mogao naći neki posao. Ta je točka, kažu, sporna, ali u dubini srca uopće u nju ne vjerujem. Pa čovjek zato ima razum da postigne ono što želi. Ne treba proći ne znam kolikom kilometara, prođi samo sto koraka, i to je bolje, i to je približavanje cilju, ako si se uputio prema cilju. A po mom uvjerenju, uopće nije znak razuma. To bih, štoviše, nazvao gotovanstvom. Mi ne volimo rad, nismo navikli da napredujemo korak po korak, nego mislimo da je bolje da odmah jednim jedinim korakom proletimo do cilja“.

„Prije se priznavalo barem nešto osim novca, tako da je i čovjek bez novca, ali s nekim drugim odlikama mogao očekivati kakvo takvo poštovanje. I to ne samo na poštovanje drugih ljudi, bez toga se ne može očekivati čak ni samopoštovanje“.

„Bratstvo. Ta je točka najzanimljivija i do dana današnjega predstavlja, mora se priznati, glavni kamen smutnje na Zapadu. Čovjek na Zapadu govori o bratstvu kao o velikoj pokretačkoj snazi čovječanstva i ne shvaća da bratstvo nema odakle uzeti ako ga nema u stvarnosti.  Što da se radi? Bratstvo treba pod svaku cijenu stvoriti. Ali, pokazuje se da se bratstvo ne može stvoriti, zato što ono nastaje samo, biva, postoji u prirodi. A u francuskoj, i uopće zapadnjačkoj prirodi, pojedinca, uporne samoobrane, samotvornosti, samoopredjeljenja u svojom osobnom Ja, načelo suprotstavljanja tog Ja cijeloj prirodi i svim ostalim ljudima, kao samopravno, zasebno načelo, posve jednako i  jednako vrijedno kao sve ostalo što postoji izvan njega. E, a iz takva samobitka nije moglo nastati bratstvo. Zašto? Zato što se u bratstvu,  u pravom bratstvu ne mora pojedina ličnost, ne mora se Ja boriti za pravo svoje jednakovrijednosti i pomirenja sa svim ostalim, nego bi sve to ostalo moralo samo prići toj ličnosti koja traži svoja prava, tom pojedinačnom Ja, to bi samo, bez njegova traženja, bilo dužno da ga prizna jednakovrijednim i ravnopravnim sebi, to jest svemu ostalom što postoji na svijetu. Štoviše, sama ta buntovna ličnost koja toliko zahtijeva bila bi prije svega dužna da cijelo svoje Ja, cijelu sebe žrtvuje društvu i ne samo da ne traži svoje pravo, nego naprotiv, da ga dade društvu i bez ikakvih uvjeta. Ali zapadnjačka ličnost nije navikla na takav razvoj svari: ona traži borbi, ona zahtijeva pravo, onda se želi odijeliti – i tako ne dolazi do bratstva“.

„Dobrovoljno žrtvovati svoj život za sve, poći za sve na križ, na lomaču, može samo onaj tko ima izuzetno razvijenu ličnost. Izuzetno razvijena ličnost, duboko uvjerena u svoje pravo na to da bude ličnost, koja se više nimalo ne boji za sebe, ne može ništa drugo ni stvoriti od svoje ličnosti, to jest ne može je bolje upotrijebiti nego da je cijelu žrtvuje svima, da i svi drugi budu isto tako ravnopravne i sretne ličnosti. To je prirodni zakon; čovjek prirodno teži prema tome. Ali tu postoji jedna vlas, jedna tanka, tanana vlast, ali ako ona dospije u stroj; sve će se odjednom slomiti i rasuti. Naime, nevolja je ako čovjek pri tom ima bilo kakav, pa i najmanji račun u korist vlastita probitka. Na primjer, ja prinosim o žrtvujem svega sebe svima; ali, treba da se žrtvujem do kraja, konačno, bez pomisli na korist, ne misleći uopće o tome kako ću, evo, žrtvovati društvu svega sebe, a samo će društvo meni zauzvrat dati cijelog sebe. Treba se žrtvovati upravo tako da dajemo sve a da uopće ništa ne želimo dobiti zauzvrat, tako da zbog nas nitko ništa ne gubi. A kako da se to učini? Pa to je isto kao da želite ne misliti na bijelog medvjeda. Pokušate sebi postaviti zadatak: da ne mislite na bijelog medvjeda i ustanovit ćete da ćete neprestano misliti na njega, proklet bio! Pa kako da to učinite? To se nikako ne može učiniti nego treba da se dogodi samo od sebe, da to bude u prirodi, da to bude nesvjesno sadržano u prirodi cijelog roda, ukratko: da bi se ostvarilo načelo bratstva, načelo ljubavi – treba voljeti. Treba da čovjek sam osjeti kako ga nešto instinktivno vuče prema bratstvu, zajednici, slobodi, da ga vuče bez obzira na stoljetne patnje nacije, bez obzira na barbarsku grubost i neznanje što se ukorijenilo u naciji, bez obzira na vjekovno ropstvo, na tuđinske nasrtaje, ukratko, potreba bratske zajednice mora biti u čovjekovoj prirodi, on se s njom mora roditi ili je mora usvojiti kao praiskonsku naviku. U čemu bi se sastojalo to bratstvo kad bismo ga proveli na razuman, svjestan jezik? U tome da svaka pojedina ličnost sama, bez ikakve prisile, bez ikakve vlastite koristi kaže društvu: 'Snažni smo samo kad smo svi zajedno, uzmite dakle cijeloga mene ako sam vam potreban ne mislite  na mene kad izdajete svoje zakone, ne brinite se nimalo, predajem vam sva svoja prava, izvolite, raspolažite sa mnom. Najveća je moja sreća da za vas žrtvujem sve, a da vi zbog toga ne trpite nikakve štete. Uništit ću samoga sebe, stopit ću se s potpunom bezličnošću, samo vaše bratstvo cvjeta i traje'. A bratstvo bi, s druge strane, moralo reći: 'Daješ nam previše. Nemamo pravo odbiti ono što nam daješ, jer sam govoriš kao da je u tome sva tvoja sreća; ali što ćemo kad nas neprestano boli srce i za tvoju sreću! Uzmi dakle i ti sve od nas. Mi ćemo svim snagama neprestano nastojati da imaš što više osobne slobode, što više samoodređenja. Ne boj se sada nikakvih neprijatelja, ni ljudi ni prirode. Svi smo uz tebe, svi ti jamčimo sigurnost, budno se brinemo za tebe, zato što smo braća, svi smo mi tvoja braća, a nas je mnogo i jaki smo; budi dakle posve spokojan i bodar, ničega se ne boj i uzdaj se u nas'. Poslije toga, dakako, više nema razloga za dijeljenje, tu se već sve samo po sebi dijeli. Volite jedan drugoga i sve će vam ovo biti dano. E, kakva je to, zapravo, utopija, gospodo! Sve se osniva na osjećaju, na prirodi, a ne na razumu. Pa to je čak i pravo poniženje za razum. Što mislite? Je li to utopija ili nije?“.

„Čovjek kad postigne sve, teško mu je sve izgubiti: Iz toga izravno slijedi, prijatelji koji, da onaj što se najviše plaši – živi u najvećem blagostanju“.