S. S. Kranjčević: I danas pitome njuške u Hrvatskoj ljube pete čekajući masne kobase

„Nitko u hrvatskoj poeziji nije tako jasno izrazio duševno stanje nemira, tjeskobe i 'razdraženih nerava' na kraju 19. stoljeća, nitko nije tako vehementno progovorio o hrvatskim kalvarijama, strepnjama i nadama. Istodobno i buntovnik i pesimist, vizionarna i kontemplativna priroda, pjesnik monumentalnih slika i otrovnih satira, energije i rezignacije, zemaljskog praha i astralnih prostora – Kranjčević je bio prvi hrvatski pjesnik disharmonije, raskola između ideala i stvarnosti i tragedije čovječanstva. Poetski diskurs hrvatske književnosti 19. stoljeća može se podijeliti na dva dijela: na onaj do Kranjčevića i na onaj poslije njega. Nakon pojave Silivija Strahimira Kranjčevića ništa u hrvatskoj književnosti više nije bilo kao prije. Poetski izričaj, gradnja stiha, tematska zaokupljenost – sve je poprimilo drukčiji izgled“.

Ovim je riječima akademik Krešimir Nemec popratio pogovor knjizi Izabrane pjesme velikoga hrvatskog književnika Silvija Strahimira Kranjčevića (Matica hrvatska, Zagreb, 1996., str. 99. – 100.).

Kranjčević je središnja pjesnička figura hrvatske književnosti 19. st. Rođen u drevnome Senju 1865. godine, nakon završene gimnazije u rodnome gradu studira i bogosloviju. Zagovorom biskupa Jurja Posilovića odlazi na studij teologije na Collegium Germanico-Hungaricum u Rimu, no napušta ga nakon šest mjeseci, vraća se u Hrvatsku i započinje s književnim stvaralaštvom. Kao politički nepoćudan (pravaš) nakon što je položio preparandijski ispit u Zagrebu, nije uspio dobiti učiteljski posao u (užoj) Hrvatskoj te odlazi u Bosnu i Hercegovinu, gdje službuje kao učitelj u trgovačkim školama u Mostaru, Livnu i Bijeljini. Od 1893. radi u Sarajevu gdje i umire 1908. 

 

Uređivao je književni časopis „Nada". Najvažnije zbirke pjesama: Bugarkinje, Izabrane pjesme i Trzaji.

„Konciznost izraza, uspjele pjesničke slike i refleksije o životnim pitanjima, kao i dostojanstvo pjesničkog poziva koje pjesništvu daje izuzetno značenje u cjelokupnoj kulturi, utjecale su na kasnije hrvatsko pjesništvo do to mjere da se Kranjčević drži jednim od utemeljitelja novije hrvatske poezije“, piše akademik Milivoj Solar („Književni leksikon", Matica hrvatska, Zagreb, 2007., str. 200.).

Silvije Strahimir Kranjčević bio je, naime, uzor mnogim kasnijim književnicima, a osobito Antunu Gustavu Matošu, Janku Poliću Kamovu, Vladimiru Nazoru, Tinu Ujević, Nikoli Šopu, pa i Miroslavu Krleži.

Mrijeti ti ćeš kad počneš sam

U ideale svoje sumnjati

Ovi stihovi iz pjesme Mojsije nedvojbeno su poslužili kao Kranjčevićev testament mnogim kasnijim naraštajima, a osobito sljedbenicima pravaštva.

Ono što je Ante Starčević u prozi, Kranjčević je u poeziji.

Možete me stvorit i žednim i gladnim

Ali nikad, nikad izdajicom jadnim.

Pravaški ideolozi osobito su prezirali izdaju. Kritika izdaje i sluganstva, otvorena i prikrivena, konstanta je proze i poezije pravaških književnika, od Kranjčevića do Matoša i njegovih sljedbenika.

Eto, što znači biti psetancem odlična gazde!

Najlakše k cilju podvita repa!

Pitoma njuško, cjeluješ petu, al se i za te

Mirisno peče masna kobasa!

I danas mnogi u Hrvatskoj ljube pete čekajući masne kobase, a to je osobito vidljivo u sadašnjem kriznom razdoblju kad kritika spram vlasti tupi, a želi se biti bliže ognjištu.

Tehnologija napreduje, ali se ljudska priroda ne mijenja. Zato je legendarni S. S. Kranjčević aktualan i danas.

 

 In tyrannos

1.

Sakivajte lance, umujte o mreži,
Al su ovo dani, kada mrije zloba,
Pjeva ptica zore, ptica mraka bježi,
Spavali smo dosta i javi je doba.
Krvav eno oblak diže se nad nama,
Ja ga vidim, ja ga prorokujem vama!

2.

Znam, da vaše strasti nad osvetom strepe,
Znam, da jeste voljni svezat usne moje,
Klonu oči vaše, jer ih munje slijepe,
A te munje prsi osvetnice goje.
Možete me stvorit i žednim i gladnim
Ali nikad, nikad izdajicom jadnim!

3.

Blizu vam je pokop – ja ga moram javit,
Pjesma je da kažem, ne da tajim puku.
Jur je rođen junak, koj’ će ropstvo smlavit:
Taj je junak pero u sputanih ruku!
A sva vaša briga, da ga u prah srva,
Trzajem se čini pogaženog crva!

4.

Svezaste nam dušu – bar ste tako htjeli –
Mislili ste srcu srce otet pravo.
Ne ludujte, ljudi, – tko slobodu želi,
Željet će ju, makar gladom očajavo!
A kad roblje kipi, tad ne znade straha:
Sputana je miso slobodnijeg maha!

5.

Ajte sa mnom, ajte – ne bojte se mene,
Ne vodim vas smrti, ja vas žalim pače.
Kazat ću vam samo grozne uspomene,
Slušat ćete samo, kako obijest plače,
Gledat ćete, kako sve kod groba gine,
Tek ne značaj, ali ni prokleto ime!

6.

Otvorit ću vam grob krvnika koga:
Vidite ga, crvi poješe mu zlato,
Srušila ga sila puka osvetnoga;
Što velite na to, što velite na to?
Posipo je povijest pepelom i solju,
Danas mu nad grobom psi se o kost kolju.

7.

Hrpio je i on život do života,
Da na tužnih leđih gvožđe svoje kuša.
Bila mnoga majka – ostala sirota,
Al on nije čuo, kako kune duša,
Kopao je samac dubok jaz pod sobom,
Rušile se žrtve i bile mu grobom.

8.

Da, uzalud sve to – gdje da tama traje,
Kad već jedan tračak svijetla ju prorijedi.
Svezat će te jednog dana koračaje,
Ali sputan korak za tri druga vrijedi.
Dok čovjeka bude, ljudstvo neće mrijeti:
Okovi su krila, da se brže leti!

9.

Oj, na jednoj iskri planut će mrtvaci,
Oj, na jednoj vatri zgrijat će se grudi.
Danas smo vam niski, danas smo prosjaci,
Al će povijest pisat, tko su bili ljudi.
Dizalo je pero nož i barikade,
A da palme niču, lovori se sade!

10.

Ubijte nas dakle – pjesmom ćemo živit,
A gdje pjesmu pjevaš, tuj sloboda zbori.
Na osvetne grudi narod će nas primit,
Ondje, Bože, ondje nek nam život gori.
Znajte, nisu misli žrtve zlobe puke.
Ja vam rekoh svoju i ja perem ruke!

1884.

Gospodskom kastoru

Prostite, sjeni, lutajuć tihe na Letinu žalu,
Što ću pozajmit klasičnu strofu!
Majčica Gaea nešto je drukča, neg’li je bila
Drukčiji danas treba Apolo.

Prostite i vi, Kastore dragi, gospodski psiću!
Drijemajte samo mekom na sagu.
Vani je zima (ne znam vam toga reći na pasju,
Al vi ste uvijek istoga mnijenja!),

Sipa po vrašku! Kako li samo žmirkate važno!
Očito, da se čudite nešto,
Kud li se trgom vucare trome, prostačke psine
Podvita repa, kičme ko britva.

Skitnice jedne! gotove uvijek željno zavirit
Poganom njuškom u svaku tricu!
Peče vas, reko bih, ta zaboravnost, ali izvin’te,
Kastore dragi. Tempora! Mores!

Glete, na primjer, toga se nađe baš i u ljudi;
Što su to ljudi – sigurno znate;
Vidi se, vidi; uopće psić ste moderan posve,
Sve vam je jasno, način korektan.

Bah – il je čudo: s vremena duhom pođoste naprijed.
Sve je uzalud: odlična kuća,
Gdje vas je časna predala nekad na svijet majka,
Ne da se tako lako zatajit.

I kad su ljuske pale sa vašeg slijepoga vida,
Željeli nijeste pogledat u zrak;
Prvi vam korak bješe da svojoj gospođi bajnoj
Laznete skromno gospodsku petu.

Zlatna metoda! Cjelovom tijem shvatiste život!
Meka vas ruka uze u krilo;
Cijela obitelj, odlična kuća i ekcelenca
U vas je slavne vidjela dare.

Kad vas je koji majčin miljenik razmićen nešto
Obijesnim prstom ščepo za uho,
Vi ste mu odmah, psiću vanredni, gotovo, nježno,
Pružili drugo, repić podvinuv!

Zato ste tako legnuli meko, zato vam danas
Prolazi starost kao u loju,
U kut iz kuta, kako vam reknu, ali se zato
Ne pruža vaša šapa badava!

Eto, što znači biti psetancem odlična gazde!
Najlakše k cilju podvita repa!
Pitoma njuško, cjeluješ petu, al se i za te
Mirisno peče masna kobasa!

I ja sam, evo, kreposti vašoj savio pjesmu,
Polažem lovor preda vas;
Slab je to darak, jestive više volite stvari,
Odlike više praktične vrsti!

Ipak vam – ne hteć uditi daljem napretku vašem –
U uho nešto šapnuti moram:
Sve mi se čini, da ste – uglavnom – svojom metodom,
Kastore, malko slijedili – ljude!

1891.

Moj dom

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!

1897.