Miroslav Krleža: Na rubu pameti

O književniku Miroslavu Krleži postoje najrazličitija mišljenja i sudovi: od onih neumjesno glorifikatorskih do pretjerano difamatorskih. Ipak, rijetko će se tko pronaći a da mu ne će priznati velik književni talent. Možda više nego u književnim kriterijima, Krležini kritičari, ali i dvorski hagiografi motivaciju za bavljenje njegovim likom i djelom pronalaze u njegovu izvanknjiževnom djelovanju. Ne, dakako, u leksikografskome radu, nego u njegovim političkim rukopisima i ideološkoj ostavštini.

Legitimiranje Titova režima (a time, dakako, i svih onih počinjenih zločina) i svrstavanje Hrvatske na istok prema Moskoviji nedvojbeno ne govore ništa dobroga u prilog plodova Krležine političke ostavštine, barem ako gledamo iz pozicije hrvatskih nacionalista. Kao i brojni drugi književnici i umjetnici Krleža se na privatnome planu nije iskazao kao čovjek osobito visokih moralnih i etičkih kriterija. No tom ćemo se temom pozabaviti jednom drugom zgodom. 

 
Krleža je, kao što smo već ranije primijetio na jednome mjestu, u svojim djelima dao odličnu kritiku malograđanštine, snobizma i različitih ljudskih slabosti, ali se je, nažalost, osobno vrlo često ponašao kao likovi koje je u svojim djelima kritizirao. Postoji anegdota da je pjesnik Tin Ujević (u mladosti i sam pobornik jugoslavenstva kao i Krleža) nakon Drugoga svjetskog rata posjetio Krležu u njegovoj vili. Kad mu je Krleža došao u susret Ujević je rekao: „Oprostite, mislio sam da ovdje žive Krleže, a ne Glembajevi“, nakon čega se je okrenuo i otišao.

„… i znao sam da tu među nama nema mnogo ljudi koji nisu podlegli svome blagoutroblju, i dubokim zakonima crijeva, probave i udobnosti“.

Ovo je jedna od rečenica iz Krležina romana „Na rubu pameti“ iz koje bi se mogao iščitati njegov duboki prijezir prema trbuhozborcima i onima kojima je pun trbuh jedina relevantna ideologija.

Na žalost, mišljenja sam da je Krleža i sam kasnije podlijegao sirenskome zovu te ideologije.

Nemam namjeru ovdje prepričavati radnju romana „Na rubu pameti“ niti kontekstualizirati vrijeme i mjesto njegova nastanka, no mišljenja sam kako je riječ o jednome od najboljih njegovih književnih ostvarenja. Stilski ovo mi je nedvojbeno najbolji njegov roman, a svojevrsne kajkavske lamentacije u cijelome jednom poglavlju daju ovome rukopisu dodatnu vrijednost.

Kada bi me netko pitao koje mi je Krležino djelo najbolje, odgovor bih bez razmišljanja mogao dati u roku od sekunde: roman na „Rubu pameti“. 

U nastavku donosim nekoliko fragmenata iz romana uz preporuku za cjelovitim čitanjem.

 „Glupost je sama u sebe zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično. Glupost se zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama, glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi, a ta je cilindraška glupost elemenat što sam ga proučio“.

„Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često poštenoljudski izgleda nerazmjerno hrabrije nego da jedni drugima kažu golu istinu“.

„… ne bi imalo nikakvog stvarnog smisla ulaziti u diskusiju s takvim glupanima koji nikada nisu umjeli ni htjeli da misle po crti bilo kakve logike po kojoj se ne može ništa profitirati“.

„Istina je: bio sam poprilično sam, ali osamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo“.

„Htio bih ipak, oprostite, jednom da čujem: što je zapravo ta 'Evropa'? Što bi imala da bude ta tolika razvikana 'Evropa'? gdje je ta 'Evropa'? Što hoće ta 'Evropa'? I u kakvoj naročitoj relaciji stojite vi, molim vas, spram te 'Evrope', da ste stekli nekakav naročiti privilegij, te se vi lično, u svije ime, možete pozivati na 'Evropu' kao da ste isključivo vi lično njen pravni i moralni zastupnik, a ja nisam? Gdje se ja ogriješio o tu 'Evropu'? Kada? Zašto?“.

„Nad onom otmjenom ruljom, nad onim probranim smećem, osjećao sam se toliko uzvišen kao što su uzvišeni majmuni u zvjerinjaku s onu stranu krletke kada promatraju nacereno čovječanstvo gdje im se kesi i krevelji nerazmjerno majmunskije od samih tih repatih kuzena“.

„Sjena i najveće imena ostaje još uvijek ipak samo sjenka“.

„… nema li u svima nama, zaista, baš ni najsitnije mrvice stida, toliko potrebne za čuvanje najsvakodnevnije ravnoteže vlastitog dostojanstva, koje je i u najnižim slojevima puka ipak toliko razvijeno te se ni jedna bludnica, na primjer, ne bi usudila popeti na crkvenu govornicu da propovijeda ćudorednu pobožnost u punome ornatu kakvog crkvenog dostojanstvenika? Bilo koji naš zatucani živoder zacijelo bi se stidio da u počast njemu, pasjem krvniku, zvone sva zvona na našim crkvama!“.

„Ratovati znači prije svega biti na kiši i kisnuti bez kišoobrambenih sredstava: bez sobe, bez krova, bez tople peći, bez svih onih izuma koji predstavljaju više-manje iskustvom usavršivana kišobranske, mirnovremenska, protukišna stanja. Ratovati znači svakoj, pa i najkišovitijoj kišu usprkos kisnuti u blatu bez kišobrana, poderan, blatan, grozničav, gladan, kišobolan, upravo kišomoran. Rat je uglavnom jednolično kišovito stanje, sastavljeno od bezbrojno mnogih kišnih kapljica spram kojih je čovjek bespomoćna bolesna mačka bez krova“.

„'Pogled na svijet', bilo kakav, od bilo koga i bilo gdje posvećen, uvijek je sastavljen od čitavog niza slika, predstava, emocija što su ih intelektualno raščlanili i razradili mozgovi, nema sumnje oštroumni, čak moglo bi se reći i sposobni, ali ipak toliko prevejani te su se svijesno stavili u službu jedne posvećene laži koja putuje spavaćim kolima onda kada hiljade krepavaju, koja se hladi u sjedni egipatskih lepeza kao živa mumija na zlatnoj stolici kada milijuni gnjiju od kuge“.

„Danas kada se kreću ogromne povorke gomila u svima smjerovima, što znači osamljeni pojedinac u tim nepreglednim količinama strasti i zaslijepljenih predrasuda, i što može čovjek u tim brodolomima, ne imajući pojasa za spasavanje, a nije toliko kratkovidan te bi mogao da opije patosom laži koja narkotizira utopljenike vjekovima“.

„Ljudi uopće ne vole kada se govori o tome da istina nije ono što smo mi skloni kada se govori o tome da istina nije ono što smo skloni da vjerujemo (jer nam je to unosno ili jer smo povjerovali da je tako drugima koji su nas opet u tim istinama odgojili, je je to bilo unosno ili njima samima ili njihovim poslodavcima), jer što je najposlije, doista ta istina?