'Kada ste se potpuno predali istini, vi morate služiti njoj, a ne ona vama'

Antonin-Gilbert Sertillanges bio je francuski katolički svećenik – dominikanac, duhovni pisac i filozof koji je prije svega slijedio Tomu Akvinskog. Njegova glavna knjiga nosi naziv Filozofija sv. Tome Akvinskoga u dva sveska. Ipak, možda i najpopularnije njegovo djelo je Kako biti intelektualac. Duh uvjeti i metode.

U ovoj knjizi, kao što stoji otisnuto na njezinim koricama, autor, jednan od najvećih umova svoga vremena, „daje temeljne uvide o intelektualnomu životnom pozivu, ali nije riječ o teoretskoj studiji, nego o vrlo praktičnu i svakome korisnu priručniku. U knjizi su tako sadržani praktični savjeti o metodi čitanja, tehnikama pamćenja i pisanja i brojnim drugim vještinama koje pomažu u razvoju i djelovanju istinskoga intelektualca“.

Knjiga je u Republici Hrvatskoj objavljena 2017. u nakladi Verbum. Bez dileme riječ je o prozi koju bi trebao pročitati svaki praktični katolik koji ima razvijen interes za čitanje i učenje. Riječ je o – da parafraziramo Matu Ujevića – „kristalima uma i srca“ jednoga katoličkog erudita. 

 

Ne ćemo se upuštati u pomniju raščlambu ovoga izuzetnog djela, ali donosimo nekoliko fragmenata koji će, vjerujemo, biti poticajni za svakoga da kupi ili posudi pa pročita ovu vrijednu knjigu.„Stil, a na još općenitiji način i stvaralački rad, zahtijeva oslobođenje. Vlastitu osobnost treba ostaviti po strani, svijet treba zaboraviti. Možemo li dopustiti da se rastresemo samim sobom dok mislimo na istinu? Čemu se možemo nadati od čovjeka koji se zaustavlja na samu sebi? Možemo se nečemu nadati od onoga koji bježi od sitne osobnosti i leti k neizmjernomu i općenitomu. Ako je astronom, kreće se među zvijezdama. Ako je pjesnik, filozof ili teolog, prolazi živu i neživu materiju, druži se s čovječanstvom u pojedincima i u društvu, s dušama, anđelima i Bogom. U takve vjerujem jer u njima živi duh istine, a ne neka bijedna zaokupljenost.

(…) Svatko je u nekim trenutcima pod utjecajem strasti, ali ona nikada ne smije postati gospodarica. Svatko je izložen taštini, ali veliko je zlo kad rad u svojemu temelju postane taština. Važno je ono što ćemo mi dati znanosti, a ne ono što ćemo od nje izvući. Nije bitno kako će naše riječi biti dočekane, nego kako smo mi sami dočekali istinu i kakav smo joj doček kod drugih pripremili. Koliko onda vrijede naše sitne sebične nakane pred ovim svetim ciljem? Mnogim je ljudima, koji su se naoko svim srcem prihvatili nekoga posla, više stalo do njihova najneznatnijega uspjeha nego do sama posla.  Govore li o postanku svijeta, o razvitku vrsta, o povijesti društva ili o uređenju rada, sve im jednako služi samo za stjecanje plave ili crvene vrpce. Pišući poeziju čeznu za nazivom 'uvaženi umjetnik', slikajući sanjare o izložbi. Corneille u Talminovoj glumi kao da neprestano pita: 'Diviš li mi se?' Naravno da se ovako orijentiran duh izrodi. S ovakvim težnjama rad može samo izgubiti vrijednost, a možda bismo isti rezultat postigli ne brinući se toliko za sve ovo, uspinjali bismo se ljestvama časti i bez ove brige za trenutnim uspjehom. Nadahnuće i sebična želja ne idu zajedno. Tko god želi neku stvar za sebe, udaljuje se od istine i ljubomorni Bog ne dolazi mu u goste. Rekli smo da treba raditi u duhu vječnosti, a što je manje vječno od slavoljubive računice? Kada ste se potpuno predali istini, vi morate služiti njoj, a ne ona vama“.